Nacionalni park Kornati Nacionalni park Kornati

pretežno oblačno
16.5°
  • Danas
    min:11°
    max:12°
  • Sutra
    oblačno uz umjerenu količinu kiše
    min:10°
    max:11°
  • Srijeda
    umjereno oblačno
    min:10°
    max:11°
  • Četvrtak
    vedro, danju sunčano
    min:
    max:10°

Stanje vremenskih uvjeta od 20:00 CET (9.12.2024.)

Podaci preuzeti sa DHMZ

Priča o parku

Kameni labirint osamdeset i devet otoka, otočića i hridi u moru – to su Kornati. Najrazvedenija otočna skupina u Sredozemlju. Pogled na kornatske otoke iz zraka, s mora... ili s otočnih vidikovaca na more jednako je dojmljiv – a oku potpuno različit. Svaki je vrijedan iskustva i proučavanja. Suhozidi na kornatskim otocima nijemo i postojano svjedoče o mukotrpnosti ljudskog rada na škrtoj zemlji u kamenu okruženom kristalno čistim morem. Kornati – kameno biserje Mediterana.

Kao kakva igra kamena i mora rasuti su otoci i otočići Kornata.

 

Za lijepa vremena, to je nijema igra plavetnila i sivila. Za vjetrovitog i burnog, progovara u zvuku valova... Kornati su, ipak, poznati siguran zaklon nautičarima kada more pokaže bijes i snagu koja se iživljava ne mareći više za gosta – čovjeka...

 

Osamdeset i devet otoka, otočića i hridi na ukupnoj površini parka od 216,78 km². Čak kroz te suhe brojke oživljava pred očima čudesna razvedenost koja stvara neponovljive krajolike. Kornati su impozantna slika iz zraka. Kao i s otočnih vidikovaca.  A isto tako i s mora, dok plovilo prolazi kroz  morski labirint podno mnogih strmaca.

 

Otoci su u Nacionalnom parku svrstani u dva niza – Kornatski i Piškerski. Ime su dobili po najvećem otoku, Kornatu. Najveća širina otočja unutar granica Parka jest 6 kilometara.

 

Život na Kornatima uvijek je bio borba za preživljavanje. Čovjek je svojom ustrajnošću za opstankom mijenjao izgled otoka. Škrto zelenilo u kamenjarskim pašnjacima prehranjivalo je ovce.  No, ta današnja golet otoka prošarana tek „zelenim pjegama“ raslinja nije slika od davnina. Tisućljetno iskorištavanje tih prostora rezultiralo je obešumljenošću i pretvaranjem otoka u kamenjar.

 

Na kornatske se otoke povremeno dolazilo i odlazilo. Na otocima je oko 300 kuća. U cijelosti, Kornati su privatni posjed. Devedeset posto vlasnika žitelji su otoka Murtera. Ti su dalmatinski težaci krajem 19. stoljeća od vlastele otkupili otoke i posjede ogradili suhozidima.

 

Suhozidi su spomenici nevjerojatnoj ljudskoj radišnosti, umijeću i strpljivosti. Često se protežu od obale do obale. Razlog je da ovce ne bi prelazile na tuđi posjed. Samo je na otoku Kornatu oko 260 kilometara suhozida, a na cijeloj površini Nacionalnog parka impresivnih 330 kilometara.

 

Posebno je to impresivna slika iz zraka, ali i doći do suhozida, položiti ruku na graditeljstvo koje je nastalo isključivo ljudskom rukom, izaziva duboko poštovanje prema mukotrpnom suživotu čovjeka i kamenjara. Razlog zbog kojih su se podizali suhozidi su ovce. I danas se domaći ljudi bave ovčarstvom, ne u tolikom obimu kao nekoć, ali i dalje ovce slobodno pasu na otocima i dio su lanca koji čuva biološku raznolikost. Djelatnici Parka pomagači su domaćima kada treba prevesti ovce s otoka na otok.

 

 

Kada se misli na Nacionalni park Kornati, misli se na otoke. Park, naime, uključuje i morski akvatorij visoke vrijednosti. Kopneni dio parka je izraziti krš, vapnenac. Zbog toga su ovdje prisutni svi krški fenomeni: škrape, kamenice, ponikve i špilje.

 

Pejzaži su možda najdojmljiviji na pučinskoj strani otoka gdje se iznad mora izdižu strmci. Najviši je na Klobučaru (80 m), Mani (65 m), Rašipu Velikom (64 m), Obručanu (50 m) i Piškeri (45 m).  Podmorski nastavci poniru u more i devedeset metara duboko. Posjetiteljima su vizualno također dojmljivi i otkriveni horizontalni slojevi nekih otoka, poput Malog Šila. Slojevi ostavljaju dojam uredno poslaganih kamenih stepenica do vrha otoka.

 

Bezbrojni su mikrolokaliteti na Kornatima jer takav je njihov krajolik i brojnost. Vela ploča ili Magazinova škrila tek je jedan od njih i nalazi se ispod Metlina. To je najviši vrh Kornata (237 m), glatka vapnenačka ploha koja se nagiba nad more i ponire desetke metara duboko gdje je dom živom svijetu kornatskog akvatorija. Magazinova škrila otvorena je i ogoljena vapnenenačka ploha kojoj su u prošlosti naprosto „odsklizali“ nekadašnji gornji slojevi i nakupili se u podnožju škrile kao odron.

 

Duž strmaca koji se obrušavaju u more obilje je koralja. More je vrlo čisto i izrazito prozirno jer svjetlost duboko prodire što stvara specifično stanište ribama i raznim vrstama vrlo lijepih koralja.  Cijeli je akvatorij jako dobro sačuvan, pravo vrelo bioraznolikosti, a k tome i vrlo atraktivan i samo ronioci znaju priču o svim bojama dubina podno kornatskih strmaca.  

 

Iznad plavetnila, gotovo da je samo surost kamena. Iako će u očima pojedinih promatrača otoci biti kao kakav „pejzaž s Mjeseca“, ovdje je do sada zabilježeno više od 650 biljnih svojti. Vegetacija se sporo i spontano obnavlja. Još će dugo vremena otočje zasigurno ostati otkriveno od svog davnog šumskog pokrova i time, zapravo, vrlo zanimljivo jer otkriva tolike reljefne zanimljivosti, poput slojevitih stijena.

 

Golet nije bez kulturne baštine. Život je ponajviše pulsirao oko polja Tarca na Kornatu. Kao što to obično biva, život traži zelena mjesta. Utvrda Tureta ili Toreta podignuta je u šestom stoljeću. Neko je vrijeme i otok nosio to ime. Izdvajamo još jedan kornatski otok, Piškera. Još 1824. godine na Piškeri se spominje postojanje 13 kuća, skladišta za ribu i sol, bačve i razne ribarske potrepštine. Sve do pada Mletačke Republike vlasnici naselja i kornatskog ribolova bili su saljski ribari. Mletački poreznici smjestili su se odmah u blizini, u malom kaštelu na Panituli. Na Piškeri je danas samo pet kuća, ali stoji crkva iz 1560. godine. To je mala crkvica dimenzija 14,8 x 8 m.

 

Podignuta je samo za ribare i jedina je takva na Jadranu.

 

Kamenjar je ugodan dom rijetkim vrstama poput ptica, sisavci su rijetkost, a jedina zvijer koja živi na Kornatima je kuna bjelica (Martes foina).

 

Nautičari Kornatsko otočje doživljavaju poslasticom. Oni su istodobno izazovni i sigurno sklonište. Akvatorij je redovito prošaran jedrima. Vjetar treba poznavati, upute struke i prognoze poštovati jer blizina stijena, mala udaljenost između otoka u kombinaciji s vjetrovima može pružiti neugodna iznenađenja na pučinskim stranama koje nemaju zavjetrinu.

 

Ljepota uvijek izaziva na opis, a opis rijetko može biti ravan toj ljepoti. Kad ponestane moći realnog opisivanja, pribjegava se legendama. Tako su, prema legendi, Kornati nastali iz bijelih stijena koje su Bogu preostale nakon stvaranja svijeta. Bacio ih je u more, pogledao i shvatio da tu nema ništa za popravljati.

 

Kornati većinu oduševljavaju, prije svega vizurom. Znatiželjniji mogu više „iščitati“ iz kamena, a u kombinaciji s propitkivanjem lokalnih ljudi čuti osobite priče s otoka koji su relativno udaljeni od obale, smješteni u ribom bogatom akvatoriju koji su često pohodili gusari. Kornati su uvijek sigurno sklonište za ružnog vremena.

 

Kornati su primamljivi u svojoj negostoljubivosti i škrtosti kamena. Silno bogatstvo prirode i veliko siromaštvo dalmatinskog čovjeka kroz povijest.

 

Priča Kornata je tiha priča; okamenjena priča. Za one koji znaju osluškivati i propitkivati kako je život opstajao u oskudnosti.

Pročitaj više

Parkovna iskaznica - informacije o parku

Prirodna baština

Iako se Kornati opisuju kao „pejzaž s Marsa“, strpljivi promatrači otkrivaju biljni svijet koji ima više od 650 biljnih svojti. Beživotnost je tek privid, a budno će oko zapaziti i devet vrsta orhideja. I životinje – ptice, kukci, gmazovi i leptiri – našle su u škrtom kamenu svoj dom.

Podmorje vrvi daleko lakše uočljivim životom. Bogato je ribom, koraljima, a zabilježeno je i 147 jedinki dobrog dupina u širem akvatoriju Parka. 

Biljni svijet

Kornati su nekada bili pokriveni šumom crnike koju su kroz stoljeća ljudi svojim djelovanje pretvorili u kamenjarske pašnjake. Kornatsko otočje pripada zasebnom jadranskom vegetacijskom sektoru mediteranske regije. Posebnost te regije jest međusobno udruživanje biljaka istočnomediteranskog i zapadnomediteranskog flornog elementa koje ovdje imaju zapadne, odnosno istočne granice svojih areala, te s jedne strane s općemediteranskim, a s druge strane posebnim endemičnim biljkama. Vegetacijsko-fitogeogafski pripadaju eumediteranskoj zoni crnike. Današnju vegetaciju većim dijelom čine:

 

  • Vegetacija pukotina stijena (hazmofitska vegetacija) – zajednica busine i dubrovačke zečine (Phagnalo-Centaureetum ragusinae) koja je siromašna vrstama zbog ekstremnih ekoloških uvjeta (izloženost zaslanjivanju, suncu, jakom vjetru).
  • Vegetacija vapnenačkih obalnih grebena (halofilna vegetacija) – zajednica uskolisnog trpuca (Plantago holosteum) i mrižice (Plantagini-Limonietum cancellati).
  • Sastojine drvenaste mlječike (Euphorbia dendroides).
  • Šumska zajednica mirte i crnike (Myrto-Quercetum ilicis) sa svojim degradacijskim stadijima.
  • Ruderalna nitrofilna zajednica pašnjaka dragušice i bijelog tetrljana s mogorušem (Scolymo-Marrubietum incani-brachypodietosum ramosi) koja se javlja na mjestima pretjerane ispaše i prevladavaju pretežito bodljikave vrste.

 

Najveći dio degradiranih površina zauzele su dvije zajednice: zajednica kovilja i ljekovite kadulje s kostrikom i mogorušem (Stipo-salvietum officinalis brachypodietosum ramosi) i zajednica vlasulje i smilice s mogorušem (Festuco koelerietum splendentis brachypodietosum ramosi).

 

Iako se flora Nacionalnog parka Kornati proučava već dvjestotinjak godina, ipak ona još uvijek nije u potpunosti poznata. Najviše proučavana vaskularna flora (papratnjače i sjemenjače) do sada uključuje preko 650 biljnih svojti.

 

Kornate mnogi opisuju kao „pejzaž s Marsa“. No, ta je beživotnost privid. Ovdje raste i jedna od atraktivnijih biljnih porodica, a to su kaćunovice ili orhideje. Do sada je zabilježeno 9 vrsta, a pretpostavka je da će se u budućnosti pronaći još vrsta.

Životinjski svijet

Znanstvenici rade na stručnom popisivanju otočne faune Kornata. Postojeći su podaci stari i dvjestotinjak godina, a neki od zapisanih su i usmena predaja. Stoga nema preciznog popisa i nameće se potreba za „inventarizacijom“. Ipak, dio je skupina životinja pomno istražen.

 

  • Kukci – do sada je zabilježeno 18 vrsta dnevnih leptira i 35 vrsta mrava.
  • Vodozemci – na ovom području živi zelena krastača (Pseudepidalea viridis).
  • Gmazovi – primorska gušterica (Podarcis sicula) i krška gušterica (Podarcis melisellensis), kućni macaklin (Hemidactylus turcicus), zmije od kojih zmajur (Malpolon insignitus), kravosas (Elaphe quatuorlineata), šara poljarica (Hierophis gemonensis) i crvenkrpica (Zamenis situla).
  • Ptice – galeb klaukavac (Larus cachinnans michahelis), morski vranac (Phalacrocorax aristotelis desmaresti), bijela čiopa (Tachymarptis melba), čiopa (Apus apus) i smeđa čiopa (Apus pallidus), sivi sokol (Falco peregrinus), ušara (Bubo bubo) i gavran (Corvus corax), primorska bjeloguza (Oenanthe hispanica), crnoglava grmuša (Sylvia melanocephala), bjelobrka grmuša (Sylvia cantillans), primorska trepteljka (Anthus campestris), modrokos (Monticola solitarius), kamenjar (Monticola saxatilis), te brojne vrste selica poput ždralova (Grus grus), vlastelica (Himantopus himantopus), sivih čaplji (Ardea cinerea) i mnogih drugih.
  • Sisavci – kuna bjelica (Martes foina), šišmiši (Chiroptera).
  • Endemske vrste podzemnih slatkovodnih rakušaca Niphargus pectencoronatae i Niphargus hebereri.

 

Posebna je kategorija špiljska fauna u speleološkim objektima. Tu se potencijalno mogu naći faunistički rariteti. Potvrđen je nalaz endemske vrste rakušaca Niphargus pectencoronatae i Niphargus hebereri.

 

Naposljetku, Kornate je teško istraživati – posebice faunistički. Ovisnost o brodu, udaljenost od obale, teška pristupačnost i konfiguracija otoka čine istraživanje vrlo zahtjevnim. 

Podmorje

Područje Nacionalnog parka Kornati može se okarakterizirati kao područje bogato iznimno važnim zajednicama podmorja koje su zbog dugogodišnje zaštite na visokom stupnju očuvanosti. U podmorju Nacionalnog parka Kornati prisutan je veliki broj Natura 2000 vrsta i staništa koje ovom području osiguravaju mjesto u Europskoj mreži zaštićenih područja – mreži Natura 2000. Najvažnije stanište je naselje morske cvjetnice posidonije (Posidonion oceanicae), prioritetno Natura 2000 stanište koje se pruža većim dijelom priobalnog pojasa kornatskog podmorja do 30 m dubine.

 

Na pučinskoj strani vanjskog niza otoka, u podmorju strmaca koje lokalno stanovništvo naziva „krunama“ prisutno je vrlo važno stanište – koraligen koji grade crvene alge uzimajući vapnenac iz mora i vežući ga u svoje tijelo. Stanište naseljavaju vrste kojima odgovaraju uvjeti smanjene svjetlosti – crvene i smeđe alge, spužve, koralji, mahovnjaci…

 

Do danas je na području NP Kornati zabilježeno oko 850 vrsta životinja među kojima 61 vrsta koralja, 177 vrsta mekušaca, 127 vrsta mnogočetinaša, 61 vrsta desetonožnih rakova, 64 vrste bodljikaša i 185 vrsta riba. Dosad su zabilježene 353 vrste algi te 3 vrste morskih cvjetnica.

 

U akvatoriju se često susreće dobri dupin (Tursiops truncatus), jedina trajno nastanjena vrsta dupina u Jadranu. Dosad je na širem području parka evidentirano 147 jedinki ove vrste koje se najčešće viđaju u jugoistočnom dijelu parka.

 

Nerijetko se na području parka susretnu i glavate želve (Caretta caretta), jedina stalno prisutna vrsta morskih kornjača u Jadranu. Ova strogo zaštićena vrsta u očuvanom kornatskom podmorju nalazi obilje hrane. 

Pročitaj više

Kulturno-povijesna baština

Golet kornatskih otoka značila je opstanak stanovništva okolnih otoka, osobito Murtera. Baština Kornata su kornatske kuće te gajete kao vrhunsko umijeće izgradnje plovila.

Ribarska naselja, sakralni objekti i najmarkantnija kornatska građevina, samostanska kula Tureta iz šestoga stoljeća, trajni su u vremenu svjedoci bogate i burne povijesti kornatskih otoka. Iznimna su atrakcija suhozidi, ukupne dužine 330 kilometara. Izgradili su ih nevjerojatnom strpljivošću i umijećem lokalni ljudi kako bi ogradili pašnjake. 

Kulturna baština

Prvi tragovi o prisutnosti čovjeka na području Kornatskog otočja datiraju još iz doba neolitika o čemu svjedoči kamena sjekira pronađena u polju Trtuši na otoku Kornatu. Iako se ranije vjerovalo da male četverokutne nastambe, gradine i gomile iz vremena Ilira, potvrđuju značajnu naseljenost otočja kroz prapovijest, novija istraživanja ne nalaze potvrdu trajnije prisutnosti stalnog stanovništva, već nastambama iz tog vremena daju obrambenu i promatračku ulogu.

 

Prva stoljeća nove ere privlače na Kornate velik broj stanovnika. Tragovi rimske kolonizacije vidljivi su iz ostataka gospodarskih imanja (villae rusticae) u prolazu Proversa te ribnjaka na otoku Svršati. Uslijed podizanja morske razine, velik broj antičkih tragova (pristanište u Piškeri i Šipnatama, lučki uređaji u Veloj Proversi te solana u Šipnatama) danas je uglavnom pod morem. Iz vremena antike datiraju i ostaci brodoloma kod hridi Kaselica (kod otoka Žuta) te brojni nalazi ulomaka antičkih keramičkih materijala, a što ukazuje na veliku prisutnost antičkih brodova. Uz vrijeme kasne antike (5. stoljeće) vezujemo i naseljavanje manje zajednice u uvali Tarac koja gradi jednobrodnu građevinu prvotno svjetovne namjene, a čiji su ostaci i danas vidljivi uz današnju crkvu sv. Marije ili Gospe od Tarca. Na ostacima se danas razlikuje najmanje četiri do pet građevinskih faza što ukazuje na naknadna dograđivanja građevine koja, uz gabarite, mijenja i namjenu te u vremenu intenzivnog pokrštavanja tijekom 5. i 6. stoljeća dobiva sakralnu namjenu (ranokršćanska bazilika). Iako to za sada nije potvrđeno, pretpostavlja se da se na Tarcu nalazio i benediktinski samostan. Tijekom 6. stoljeća izgrađena je i najmarkantnija kornatska građevina – Tureta. Isprva se smatralo da se radi o vojnoj postaji, no danas, nakon detaljnijih istraživanja, vjeruje se da se radi o samostanskoj kuli koja je osim za izviđanje i dojavu opasnosti služila i za sigurnu pohranu namirnica te zaklon redovnika i stanovnika.

 

Pretpostavlja se da je u nekom trenutku, tijekom ranoga ili razvijenog srednjeg vijeka, taj sakralni kompleks bio napušten i razrušen, a na njegovim je ostacima, vjerojatno tijekom 14. stoljeća sagrađena crkvica Gospe od Tarca u kojoj se i danas, prve nedjelje u srpnju, održavaju misne svečanosti za hodočasnike.

 

Najupečatljiviji novovjekovni lokalitet je ribarsko naselje u Piškeri (Jadri) sagrađen u prvoj polovici 16. stoljeća. Izgradnja ribarskog naselja na udaljenijim otocima u to je vrijeme značila brži i učinkovitiji način kontrole ulova plave ribe te oporezivanja od strane mletačkih državnih vlasti, ali i kvalitetnije konzerviranje ulova tijekom ljeta. U to je vrijeme Piškera bila iznimno značajno jadransko lovište srdele. U povremenom i privremenom naselju u Piškeri je, pretpostavlja se, bilo izgrađeno do 15 kuća i magazina koji su uglavnom pripadali zadarskoj vlasteli i lokalnim ribarima iz mjesta Sali na Dugom otoku te crkva posvećena Rođenju Marijinu. Na susjednom otoku Panituli izgrađen je mletački kaštel za potrebe stanovanja (1. kat) te obranu (2. kat). Danas se ostaci ribarskog naselja sastoje od ruševina stambenih i gospodarskih zgrada te ruševnog mletačkog kaštela, dok je crkva sv. Marije dobro očuvana.

 

Tijekom srednjeg vijeka kornatski otoci pripadaju zadarskoj komuni koja ih je na javnim dražbama davala u zakup zadarskoj vlasteli i trgovcima, a bili su namijenjeni isključivo ovčarstvu. Promjene nastupaju u 15. stoljeću kada zadarskom komunom gospodari Venecija koja posjede predaje u vlasništvo privatnicima u zamjenu za druge nekretnine. Privatnici, zadarska vlastela i trgovci, svoju stoku drže na Kornatu i Žutu u stočarskoj zajednici s pastirima uglavnom s Dugog otoka (Žman i Sali), dok periferne otoke daju u podzakup Murterinima i Betinjanima. Krajem 15. stoljeća sade se i prvi vinogradi.

 

Sredinom 17. stoljeća, zbog egzistencijalne nesigurnosti i čestih gusarskih upada, vlasnici Kornata odlučuju poslovati s manje rizika te ulaganje u stoku i obradive parcele prepuštaju stočarima u zamjenu za novčanu naknadu. Takvi uvjeti odgovaraju Murterinima i Betinjanima koji postaju zakupci jer, i sami vični gusarstvu, nastalu štetu mogu lako nadoknaditi.

 

Krajem 19. st. zadarska vlastela, dotadašnji vlasnici otoka, prodaje otoke današnjim vlasnicima Murterinima, Betinjanima i Zaglavcima. Do tada gotovo isključivo pašnjački krajolik, uslijed intenzivnog krčenja, doživljava najveću transformaciju u smislu povećanja obradivih površina. U to je vrijeme iznikao i složeni mozaik suhozida, danas jedne od najzanimljivijih kulturnih atrakcija u području parka s ukupnom duljinom od oko 330 kilometara.

Pročitaj više
Osvježi sadržaj
vrh stranice