Nacionalni park Krka

Kada se u prostoru dalmatinskog krša koji zbog svojeg vapnenačkog podzemlja žedno guta vodu nađe mjesto na kojemu doslovno u sekundi „protutnji“ i do 500 000 litara vode – onda je to prizor ravan čudu.
Nacionalni park Krka prepun je zapanjujućih mjesta.
Krka izvire kod Knina, teče Kninskim poljem i ulazi u kanjon koji je prati najvećim dijelom njezinog toka. Vrlo blizu, šesnaestak kilometara nizvodno od Knina, prvo je mjesto gdje se Krka obrušava i stvara slap Bilušića buk visok preko 20 metara.

Krka je velikim dijelom toka ujezerena rijeka. Brljansko jezero (1300 x 400 m) završava slapom Brljanom. Najviši slap na Krki je Manojlovac. Ukupna visina slapa je 59,6 metara, a najveći se pojedinačni slap ruši u dubinu preko 30 metara. Vodeni kolos Krke bijesni punom snagom. 

Tu je i vidikovac s kojega se vidi izrazito strm kanjon dubok impozantnih dvjestotinjak metara.  A tu se nalaze i Šupljaje ili Šuplje crkve. Tako se u narodu zovu zidani kameni lukovi, preostali ostaci rimskih logora.

Za Manojlovcem, nizvodno, preko samo jedne barijere ruši se slap Rošnjak. Upravo zbog toga jedinstven je – slap među slapištima. Kilometar niže je slap Miljacka.  Nad Krkom su kod Miljacke i dvije srednjovjekovne utvrde, Trošenj (još se zove i Čučevo) i Nevčen. Vlasnici Trošenja bili su Šubići, a Nevčena Nelipići i Martinušići. U svojim osvajačkim pohodima zauzet će ih 1522. godine Turci i do 1686. godine pogled s utvrda pripada osmanlijskim agama, begovima, dizdarima i kadijama.

Tok Krke prirodna je slikovnica s toliko različitih stranica. Od prve do posljednje stranice Krka će promijeniti svoj temperament nebrojeno puta: mirna, ujezerena, raskomoćena u dolinama i stiješnjene, zbijene snage vode u kanjonima.

Doline Krke su zelene jer je tlo više laporasto nego vapnenačko. Zbog toga se zadržavala voda, zazelenjela priroda i došli su ljudi. Jedna od dolina je Carigradska draga, pokraj pravoslavnog manastira svetog Arhanđela, poznatijeg kao manastir Krka koji se prvi put spominje još 1402. godine. Arhitektura je zanimljiv spoj bizantskih i mediteranskih elemenata. U istoj dolini, ali visoko nad rijekom ruševine su Vilingrada ili Bogočina koje datiraju također iz 14. stoljeća.

Mirna voda kod Bogočina prelijeva se u jezero, a iz jezera dalje putuje kanjonom dubokim 150 metara. Završetak tog kanjona početak je Roškog slapa.

Njegove su dimenzije očaravajuće. Najveća mu je širina 450 metara, dugačak je 650 metara, a rijeka pleše preko sedrenih barijera oku nevjerojatno zanimljiv ples. Roški slap najavljuju „srebrne ogrlice“, a radi se o pojavi mreškanja vode koja će uskoro put slapa stvarajući sliku po rijeci rasutih ogrlica srebrne boje. Ubrzo će se razliti niz Roški slap.

Kako se rijeka doslovno „rasipa“ svojom snagom, čovjek je njome osnažio svoje ruke. Na Krki su podignute mnoge vodenice, a kompleks vodenica baš na Roškom slapu najatraktivniji je etnografski lokalitet Dalmatinske zagore.

Posuđena snaga vode mljela je žito i hranila ljude Zagore, tu su se ispirala sukna i biljci, prekrivači od ovčje vune. Kako je to u ono doba bio ženski posao, bilo je ovdje i svojevrsno sastajalište žena Dalmatinske zagore na koje se dolazilo magarcima. U košarama je ponekad bilo mjesta i za dijete koje se veselilo kupanju na Krki.

Vodenice su spomenici tradicijskog graditeljstva, a u obnovljenima se može doživjeti prezentacija starih zanata. Iznad Roškog slapa nalazi se atraktivna Oziđana pećina, pretpovijesni lokalitet. U pećinu se može ući i pogledati tragove čovjekove prisutnosti kroz arheološku zbirku iz doba neolitika.

Prostor za posjetitelje Parka osmišljen je za bliski i siguran kontakt s prirodom. Edukativne staze, vidikovci i jedna od najljepših poučno-pješačkih staza u Hrvatskoj Stinice – Roški slap – Oziđana pećina duga osam i pol kilometara omogućuju puninu doživljaja prostora Parka. Cijela je staza put iznimne bioraznolikosti. Ponajviše je u flori mediteranskih vrsta, a u fauni četrnaest riba endemski su primjerci jadranskog područja u slatkoj vodi Krke.

Jezero ispod Roškog slapa je široko oko 300 metara, a okolna vegetacija, mahom trske i šaša, zaklon je pticama močvaricama. Jezero potom ulazi u tijesan Među gredama, dug oko 500 metara i širok od 50 do 100 metara. Pogled iz plovila odozdo, prema visokim vrhovima kanjona, užitak je malenkosti čovjeka u vrleti prirode. Kanjonom se Krka opet otvara u jezero Visovac.

Usred jezera nalazi se istoimeni otočić – nadaleko prepoznatljiva slika Nacionalnog parka Krka – jer su na njemu smješteni crkva i samostan, što daje prostoru posebnu vizuru. Taj mali prostor, nešto više od hektara, imao je posvema različite stanovnike. U 14. stoljeću tu su bili eremiti – pustinjaci svetog Augustina koji su podigli samostan i crkvicu. Za vremena osmanlijskih osvajanja napuštaju otok, a 1445. godine dolaze bosanski franjevci. Uz manje prekide zadržavaju se do danas. Samostan se može posjetiti i razgledati vrijedan inventar i povijesne dokumente, u velikom broju i turske.

Kod Skradinskog se buka dolina Krke spaja s dolinom Čikole i nastaje jedinstvena jezerska površina s dva kraka. U nizvodnom dijelu livada vrlo je neobična vodena površina, potpuno pravilan geometrijski krug promjera 150 metara. To je krško vrelo Torak površine mirne i glatke kao ogledalo jer voda izvire na dubini od 30 metara.

Skradinski buk za posjetitelje je nerijetko glavni cilj. Najveći je i vodom najbogatiji slap na Krki. Sedamnaest barijera prebacuje vodu i stvara prekrasnu i zvučnu sliku prirode. Slap je širok 400 metara i ukupne visine oko 46 metara. I tu je mnogo vodenica. Starije generacije zvuk slapa sjeća na mlinske žrvnjeve, udaranje stupa i koševa s biljcima ili sukancima. Posljednji vir Skradinskog buka je kraj slatkovodne Krke. Od Visovca do Skradinskog buka ima oko 6 kilometara.

Buka, pretvaranje zelene vode u bučnu bijelu koja se strmoglavljuje niz kaskade, priroda na Skradinskom buku kao da se smije iz svoje najdublje biti. Kipi radost rijeke.

Ovdje su najjasniji svi tonovi zelene boje. Najsvježija hladna plava. Zagrcano je vodom zelenilo. Prštava radost rijeke. Ovdje Krka slavi svaki dan, svaki trenutak i bez obzira na to kad dođete, došli ste na slavlje u najradosnijoj formi prirode – slapu.  

Uz vodu buja biljni svijet, među kojim i cvijet irisa ili perunike, koji je proglašen hrvatskim nacionalnim cvijetom.

Biljni svijet

Prema rasprostranjenosti biljnih vrsta područje rijeke Krke pripada mediteranskom području, koje se zbog osebujnog položaja i mozaičnog rasporeda različitih tipova staništa odlikuje izuzetno bogatom florom. Na prostoru Nacionalnog parka Krka najčešće nalazimo tri karakteristične šumske zajednice. To su mješovita šuma crnike i crnog jasena, zatim mješovita šuma medunca i bijelog graba i šuma crnog graba s jesenskom šašikom. Stoljetna šuma hrasta medunca i bijelog graba na poučno-pješačkoj stazi Stinice – Roški slap – Oziđana pećina, u kojoj se smjestila i Lugareva kuća, jedna je od najvrednijih takvih sastojina na području Mediterana.

Na užem području NP Krka utvrđeno je 1022 vrsta i podvrsta biljaka te 36 vrsta mahovina i višeg slatkovodnog bilja, među kojima je više ilirsko-jadranskih endema. Najzanimljivija biljka parka je endem piramidalni zvončić, koji raste u pukotinama strmih stijena kanjonskog dijela toka rijeke Krke. Od ostalih endemičnih biljaka, toplih i suhih staništa, svojom brojnošću se ističu: pustenasto devesilje, zvončić i dalmatinski buhač, a vlažnih livada livadski procjepak, koji u velikom broju nalazimo u dolinama Krke i Čikole. Uz Krku i Čikolu mogu se vidjeti neki primarni tipovi vegetacije kao što su biljni svijet vodenih i močvarnih staništa i kanjonska vegetacija. Najbrojnije su mediteranske i južnoeuropske biljke, ali nalaze se i biljke srednjoeuropskog, europskog i euroazijskog flornog elementa.

Na području Parka obitavaju ilirska perunika i močvarna perunika, obje zakonom strogo zaštićene. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti 2000. godine proglasila je iris ili peruniku hrvatskim nacionalnim cvijetom. Riječ iris dolazi od grčkog naziva za dugu što zapravo označava raznobojnost cvjetova. 

Životinjski svijet

Endemične, rijetke i ugrožene životinjske vrste svrstale su Krku u red najvrednijih prirodnih cjelina u Hrvatskoj i u Europi. Krka je prirodni spomenik najviše kategorije. U rijeci Krki obitava 27 vrsta riba, među kojima je deset endema. Izraziti endemi su glavatica i zlousta, a brojnošću prevladavaju ilirski klen i potočna pastrva. Ujezereni dijelovi toka i zamočvarene livade obiluju vodozemcima, među kojima su najbrojniji velika zelena žaba i šareni daždevnjak. Često nalazimo barsku i kopnenu kornjaču. U špilji Miljacka 2 obitava čovječja ribica, endemski vodozemac i najveća podzemna vodena životinja, očiju zakržljalih i skrivenih pod kožom jer živi u potpunoj tami. Poskok je jedina otrovnica u Parku koja obitava u kamenjaru s niskim grmljem, na obroncima kanjona i lako je prepoznatljiv po karakterističnom roščiću na vrhu glave. Osobita vrijednost su endemične vrste guštera: mrki ljuskavi gušter i oštroglava gušterica.

Zbog 225 vrsta ptica Nacionalni park Krka svrstava se u ornitološki najvrednija područja Europe. Na Krki je za vrijeme seobe, ali i za vrijeme zimovanja, moguće promatrati velika jata pataka. U Parku se gnijezdi oko osamdeset vrsta ptica, od kojih i neke vrlo rijetke – ušara, krški sokol, prugasti orao i sivi sokol. Najbrojnija gnjezdarica vodenih staništa je atraktivni ćubasti gnjurac, koji svoje mlade nosi na leđima. U fauni sisavaca Parka izuzetno su značajni nalazi dugouhog, podvodnog i dugonogog šišmiša. Šišmiši imaju male oči i slab vid pa prostornu sliku u letu stvaraju osluškivanjem povratnog zvuka (jeke). Hrane se noću, a danju spavaju viseći naglavce, u skrovištu. Od rijetkih životinja obalnog dijela Hrvatske u Parku se mogu vidjeti vidra u toku rijeke, divlja mačka u kanjonskom dijelu i srna na livadama oko Visovačkog jezera.

Speleologija

Uz tok rijeke Krke stotinjak je špilja i jama, od kojih se 65 nalazi na području Nacionalnog parka Krka. Najveći broj speleoloških objekata zabilježen je u prominskim naslagama i gornjokrednim rudistnim vapnencima. Nastali su zahvaljujući tektonskim pukotinama koje su s vremenom proširene korozijskim i erozijskim radom vode. U kvartarnim tvorevinama speleološki objekti nalaze se u sedrenim barijerama i uglavnom su manjih dimenzija.

Od speleoloških objekata na području NP Krka posebno se ističe špilja Miljacka 2, najduža topografski snimljena špilja na području Nacionalnog parka Krka, istražena u duljini od 2800 m. Za vrijeme visokih voda kroz nju protječe podzemna rijeka za koju se smatra da je voda rijeke Zrmanje koja ponire u Mokrom Polju. Za vrijeme niskih voda u špilji se nalazi oko 200 m dugo jezero, nepoznate dubine, koje završava sifonom. U ljetnom razdoblju u njoj obitava do 9000 šišmiša, među kojima je najbrojnija svojta, s oko 7000 jedinki, dugonogi šišmiš. Sedrena špilja iza mlina, duga 124 m, vjerojatno je najduža špilja u fosilnoj (staroj) sedri u Hrvatskoj. Najdublja poznata jama na području Nacionalnog parka Krka je Stara jametina na lijevoj obali Čikole istražena do dubine 85 m. Dvije špilje, Oziđana pećina, na samom vrhu kanjona na lijevoj obali Krke, iznad Roškog slapa, i Jazinka, na lijevoj obali rijeke Krke, nekoliko stotina metara nizvodno od srednjovjekovne utvrde Nečven, izuzetno su važne zbog brojnih arheoloških nalaza.

U speleološkim objektima NP Krka zabilježeno je ukupno 129 svojti. Zakonom o zaštiti prirode sve su podzemne životinje zaštićene. Malobrojna istraživanja pokazala su veliku raznolikost živog svijeta i prisutnost važnih i rijetkih svojti, a na svjetlo dana iznijela su i nekoliko znanosti nepoznatih svojti. 

Oziđana pećina iznad Roškog slapa svjedoči o prisutnosti života od davnina koja se nastavlja u kontinuitetu. Tu su i ostaci rimskog vojnog logora, a mjesto je ovo i znamenitih srednjovjekovnih starohrvatskih utvrda, Nevčena i Trošenja. Čovjek je koristio snagu vode slapova pa još ima vodenica i stupa, danas vrijedne etnografske baštine.

Arheologija

Područje rijeke Krke obiluje tragovima drevne naseljenosti i brojnim povijesnim spomenicima i spomenicima kulture. Najstariji tragovi življenja otkriveni su u Oziđanoj pećini iznad Roškog slapa, u kojoj su pronađeni tragovi svih neolitičkih kultura jadranskog prostora. Oziđana pećina dio je poučno-pješačke staze Stinice – Roški slap – Oziđana pećina, a u njoj je uređena arheološka zbirka in situ.

Biser antičke povijesti, rimski vojni logor Burnum, nalazi se na desnoj obali rijeke Krke, na mjestu gdje su se u rimsko doba križale važne prometnice. Sagrađen je u 1. st. poslije Krista, a i danas su vidljivi ostaci lukova koji su pripadali zgradi vojnog zapovjedništva te dobro sačuvan amfiteatar. Prilikom arheoloških iskapanja pronađeni su brojni nalazi koji su izloženi u arheološkoj zbirci u Eko kampusu Puljane. Amfiteatar je mogao primiti od šest do deset tisuća posjetitelja, a danas se u njemu ljeti održavaju Burnumske ide, manifestacija koja dvije tisuće godina kasnije oživljava povijest i običaje ovog kraja u rimsko doba.

Na području Parka nalaze se ostaci više srednjovjekovnih starohrvatskih utvrda iz 14. stoljeća: Kamička, Trošenja, Nečvena, Bogočina te Ključice, koja je po svojim dimenzijama i očuvanosti jedan od najznačajnijih fortifikacijskih objekata u Hrvatskoj. Utvrde Nečven i Trošenj nekoć su bile povezane visećim drvenim mostom koji je srušen na početku Kandijskog rata, dok je Kamičak poznat kao mjesto iz kojeg je potekao prvi hrvatski kardinal Juraj Utješinović.

Sakralna baština

Otok Visovac iznimno je važan prirodni i kulturni spomenik Hrvatske. Smješten je u srednjem toku rijeke Krke između Roškog slapa i Skradinskog buka. Rijeka i sakralni objekt jedinstvena su duhovna cjelina posebne atmosfere. U 14. st. Visovac je poznat pod nazivom Bijela stijena (Lapis albus) jer mu je osnova bila bijela kamena litica. Zbog njegova specifičnog položaja i meditativnog ambijenta, Visovac su sredinom 14. st. prvo naselili eremiti, pustinjaci reda sv. Augustina, koji su na otoku sagradili manji samostan i crkvicu posvećenu sv. Pavlu apostolu. Po njihovom odlasku, na Visovac 1445. dolaze franjevci. Fratri su u 17. st. obnovili samostan i u nekoliko ga navrata dograđivali. Samostan posjeduje arheološku zbirku, zbirku povijesnog crkvenog ruha i posuđa i bogatu knjižnicu s brojnim vrijednim knjigama i inkunabulama, među kojima se ističe primjerak Ezopovih basni iz 15. st. Prema legendi, franjevci su sa sobom na otok donijeli Gospinu sliku koja je razlog što se Visovac danas naziva i Gospinim otokom na koji hodočaste brojni vjernici.

Duhovno središte pravoslavnih vjernika – manastir Krka (sv. Arhanđela) nalazi se u Carigradskoj dragi na rijeci Krki. Podignut na temeljima starijeg eremitskog samostana, u pisanim se dokumentima prvi put spominje 1402. U vrijeme vjerskih svetkovina u manastir Krka hodočaste pravoslavni vjernici. Prema legendi, manastir Krka izgrađen je na mjestu na kojem je apostol Pavao propovijedao narodu Kristovu vjeru, šezdesetih godina 1. st. U manastiru je 1615. godine mitropolit dabrobosanski Teodor osnovao bogosloviju kao prvu organiziranu školu u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Ispod crkve izgrađene u bizantinskom stilu nalaze se starorimske katakombe koje su otvorene za posjetitelje. U manastirskoj riznici čuvaju se vrijedne ikone i umjetničko-obrtnički predmeti.

Etnografska i industrijska baština

Na šest od sedam slapova Nacionalnog parka Krka nalaze se vodenice i stupe koje svjedoče o drevnom ljudskom prisustvu i načinima korištenja snage vodenog toka rijeke. Tijekom burne povijesti vodenice su često rušene i ponovno građene, a današnje su izgrađene krajem 19. st. Te vodenice imaju kulturnopovijesno značenje kao spomenici ruralnog graditeljstva i gospodarske prošlosti, a s obzirom na način njihova korištenja i pučki izraz smatraju se etnološko-etnografskim spomenikom. Na Skradinskom buku i Roškom slapu dio vodenica je obnovljen pa služe prezentaciji starih zanata, života mlinara i ugostiteljstvu.

Vodena snaga rijeke Krke privlačila je mnoge industrijalce da na tom prostoru grade hidroelektrane i druge proizvodne pogone. Duž toka rijeke smještene su danas tri hidroelektrane izgrađene početkom 20. stoljeća: Miljacka, Roški slap i Jaruga na Skradinskom buku, koje i sada proizvode električnu energiju.

Ostaci četvrte i najstarije hidroelektrane Krke nalaze se na Skradinskom buku. Izgrađena je i s radom započela 1895., samo dva dana poslije Tesline hidroelektrane na slapovima Nijagare. Usporedo s njom izgrađeni su dalekovod za prijenos električne energije dug 11 km i gradska mreža za rasvjetu – prvi cjelovit elektroprivredni sustav u Hrvatskoj. Tako je, zahvaljujući svojim graditeljima, šibenskom gradonačelniku Anti Šupuku i inženjeru Vjekoslavu Meichsneru, Šibenik dobio električnu rasvjetu prije brojnih europskih gradova.  

Legenda o Krki

U gradu Bogočinu u davna vremena živio bogati knez po imenu Bogoje. U njemu je sagradio lijepe dvore za sina jedinca Bogdana i njegovu lijepu vjerenicu Miljevu iz Ključa na Čikoli. Uz Bogočin naseli mjesto koje nazva Bogetić. Miljeva je bila kćerka jedinica kneza Domagoja i žene mu Čike. Kako njeni roditelji nisu imali muškog potomka, voljni su je bili udati samo za onog prosca koji je bio spreman priženiti se u mjesto Ključ. Prosaca je bilo više, ali ni jedan nije pristajao na navedene uvjete.

Napokon, pogodba je prihvaćena s Bogdanom iz Bogočina na Krki. Pristanak na pogodbu bio je uvjetovan dogovorom da će, ukoliko Miljeva i Bogdan uz blagoslov u braku dobiju sinove, jedan od njih u nasljedstvo dobiti Ključ i u njemu zasnovati svoje potomstvo. Kada je dogovoreno vjenčanje, trebalo je prokrčiti hrastovu šumu kako bi svatovi iz Bogočina mogli doći do Ključa po nevjestu Miljevu. U međuvremenu je umro knez Domagoj, ali pripreme za udaju vršile su se odmah iza njegove smrti. Djevojke iz raznih krajeva – Cetine, Imotskog, Kotara, Zagore, Promine i drugih mjesta pripremile su i donijele Miljevi tkane i vezene darove. Miljeva primi darove i od svog izabranika Bogdana: sedam jabuka, a u svakoj utisnut po jedan dragi kamen. Na svadbi se našlo bezbroj uzvanika, a među njima je bilo knezova i župana koji se odazvaše starom Bogoju i udovi Čiki. Ne pamti se da je takve svadbe ikada više bilo u ovome kraju. Svatovi s Miljevom zarana su krenuli iz Ključa da bi u sumrak stigli u Bogočin. Tada je, iznenada, iz Krke iskočio ogromni krilati zmaj, ugrabio lijepu Miljevu i niz klisuru je povukao i odnio do jezera Brljan. Prestrašeni svatovi se raziđu, a nesretni Bogdan, u želji da spasi Miljevu, skoči u vodu gdje ga dočeka razljućeni zmaj i zauvijek povuče u dubine Krke. Kad to sazna tužni otac Bogoje, okupi sve župljane i obznani da sve svoje bogatstvo ostavlja župi kako bi dovijeka spominjala sina mu Bogdana i njega, kneza Bogoju. Podigne manastir na drugoj strani Krke (na mjestu današnjeg sv. Arhanđela) kako bi svećenici, gledajući pusti Bogočin, molili za nesretnog sina i tužnog Bogoju. Nešto dalje, uzvodno uz Krku, sagradi dva grada blizance: Čučevo i Nečven, sučelice jedan drugome da simboliziraju njegova sina Bogdana i nesuđenu nevjestu Miljevu. U visoke kule jednog i drugog grada uzida sestre blizankinje da danju i noću neprekidno mole i žale za nesretnim bratom Bogdanom. Zatim podigne dva mosta, jedan kod Miljacke, drugi kod Roškog slapa, tako da svaki putnik prilikom prelaska plati po dvije suze mostarine – jednu za Miljevu, a drugu za Bogdana. Nakon toga poruši grad Bogočin, krene po svijetu i ne ostavi o sebi ni traga. Udovica Čika, Miljevina majka, sagradi kulu kod Ključa da u njoj doživotno moli za kćerku i zeta Bogdana. Od tada narod Bogočin-grad prozva Vilin-gradom, rječicu pod Ključem Čikolom, a kraj između ova dva grada Miljevcima.