Nacionalni park Mljet

S morske pučine, jedva vidljivim tjesnacem, more oštro zasijeca u kopno. To je Solinski kanal kojim more prodire u tijelo otoka, otvara ga i stvara Veliko jezero. More putuje dalje, još užim kanalom te stvara i Malo jezero. Tako su nastala „jezera“ na južnodalmatinskom otoku Mljetu, osmom po veličini u Hrvatskoj.

Kroz Solinski se kanal odvija stalna izmjena vode između „jezera“ i otvorenog mora, a ovisno o plimi i oseki, more mijenja smjer strujanja svakih šest sati.  Svjetski je to fenomen. Takva dinamika izmjene morske vode pogodovala je razvoju najveće sredozemne kolonije busenastog koralja (Cladocora caespitosa) na ulazu u Veliko jezero.

Malo jezero posebno je zbog gustoće populacije plemenite periske (Pinna nobilis) i pojave koloidnog bijeljenja (izlučivanje aragonita). Toga nema nigdje na Sredozemlju, već samo u velikim tropskim i suptropskim sustavima, primjerice, na Bahamima.

Mljet je prvi jadranski nacionalni park koji svojom ljepotom ostavlja trajni poziv putniku za ponovni povratak na mjesto koje se trajno i iznova doživljava kao otkriće.

Ovaj najzeleniji mediteranski otok Iliri su naselili prije više od četiri tisuće godina.

Sveprisutno zelenilo i pet različitih tipova šuma ovdje rastu praćeni brigom stručnjaka. Za izgled otoka zaslužni su i benediktinski redovnici koji su se, kao višestoljetni feudalni gospodari Mljeta, pomno za njega brinuli. Svake su godine redovnici birali šest težaka i šest pastira s otoka koji su samo te jedne godine živjeli na području Parka. Samostanska zabrana stalnog naseljavanja vrijedila je do kraja 18. stoljeća. Tek 1793. godine benediktinci dopuštaju stalno naseljavanje nekim težacima iz Babinoga Polja (obitelji Milić i Stražičić-Basto), kako bi za potrebe samostana čuvali stoku. Mjesto je po stoci – govedima – i dobilo ime: Goveđari.

More, jezera, krške jame i špilje – sve to prisutno je na Mljetu. Svaki djelić otoka, koji je i najstariji morski park Mediterana, vrelo je života. Nacionalnim je parkom kopneni dio zaštićen 1960. godine zajedno sa Solinskim kanalom te Velikim i Malim jezerom, a okolni je akvatorij dodan 1997. godine. Iznimnost prirode Mljeta iziskivala je proglašenje Nacionalnog parka.

Dugi je niz vrijednih razloga: očuvane šume hrasta crnike i alepskog bora, kulturno-povijesna baština koja seže od ilirskih vremena, Rimskog Carstva i Dubrovačke Republike, slana „jezera“, jedinstveni biljni i životinjski svijet, razvedene obale, klifovi, hridine i otočići.

Panoramski izgled razvedene obale i uvijek zeleno raslinje okolnih brda koja se izdižu iznad mora i zaklanjaju brojna krška polja i naselja izgrađena rukom dalmatinskog čovjeka u kamenu djelić su krajolika koji poziva na posjet, pa tek onda kakav zapis ili svjedočanstvo kroz riječ.

Zelenilo ovdje ne posustaje u svojoj svježini – ono je sočni plašt i krškim poljima i naseljima izgrađenima od otočkoga kamena, koji zbog prohodnosti otoka možete sami otkrivati. 

Južna obala otoka je strma. Krase je brojne urušene pećine. Mjesto je to i rasta velikog broja endemičnih dalmatinskih biljki od kojih je najatraktivnija dubrovačka zečina. Tu su i savitljiva mrižica, jadranska rumenica i šiljati lastavičnjak. Na otoku raste i tridesetak vrsta orhideja; najviše je talijanskog kaćuna i liburnijske kokice. 

Makija je posebno bujna, u mediteranskim granicama. Crnika je najzastupljenija, a tu su korijenje pustile i ostale listače poput planike (Arbutus unedo), zelenike (Phillyrea media), velikog vrijesa (Erica arborea), mirte (Myrtus communis), a ima i rogača (Ceratonia siliqua), divljih maslina (Olea oleaster), lovora (Laurus nobilis) i brojnih četinjača.

Čovjek je gotovo svakoj vrsti našao primjenu. Rogač daje jestive plodove, od ploda planike kuhala se rakija i pekao pekmez, a tršlja se upotrebljavala za zaštitu ribarskih mreža. Od mladica mirte izrađivale su se vrše i košare.

Krajolik je krški i punokrvno mediteranski.

Ispresijecan je mrežom šetnica koje omogućuju i najstrastvenijim znatiželjnicima pomno istraživanje i dostupnost Parka pješice ili biciklirajući.

Dva „jezera“ s početka ove mljetske priče, koja su nastala usijecanjem mora u tijelo otoka, svjetski su geološki i oceanografski fenomen. Veliko je jezero površine 145 hektara, duboko do 46 metara. Malo jezero ima površinu od 24 hektara, a dubinu do 29 metara. Još uvijek nisu u potpunosti istražena, još uvijek njihove dubine i poseban sustav tih slanih „jezera“ krije mnoge nepoznanice i stoga su privlačna prirodoslovcima i tragačima izvorne prirode.

U središtu Velikog jezera turistička je nezaobilazna točka, živopisni otočić Sv. Marije s crkvom i  benediktinskim samostanom iz 12. stoljeća. Građeni su u romaničkom stilu, no samostan je u razdoblju Dubrovačke Republike dograđivan i pregrađivan i tako je dobio izgled monumentalnog renesansnog ljetnikovca s vidljivim obilježjima romanike. I samostan je kroz stoljeća mijenjao izgled, ali nikada svoj značaj. Uvijek je bio mjesto s kojeg su se širili kulturni utjecaji jer su tu dolazili učeni ljudi i pjesnici, poput pjesnika i povjesničara Ignjata Đorđića.

U Parku su i vrijedni ostaci rimske palače. Sagrađena je u 5. stoljeću poslije Krista na ostacima tri stoljeća ranije podignutog naselja i to za potrebe rimskog velikodostojnika na carskom posjedu. Obuhvaćao je cijeli Mljet sve do 12. stoljeća. Složeni arhitektonski objekt ima središnju monumentalnu palaču smještenu na obali. U neposrednoj blizini su terme, takozvani „Sjeverni kompleks“, gospodarske zgrade zvane Lazarei, dva sakralna kompleksa – Istočna i Zapadna bazilika, utvrda (Kaštio) i pristanište za brodove.

Sva su naselja na otoku povezana cestom. Vrijedno je istražiti svaki mljetski put, jer je otok prepun zanimljivosti. Na južnoj se obali nalazi Jama, poznatija kao Odisejeva špilja – krška šupljina čiji se strop urušio. Zbog toga izgleda  kao jama; bunar s širokim otvorom. Dno je povezano s morskom pučinom, a posjetitelji uvelike budu iznenađeni prisustvom ribarskih čamaca u Jami. Vlasnici su ljudi iz obližnjeg i najvećeg naselja na Mljetu, Babinoga Polja. Domaći su vješti u spuštanju do čamaca, a gosti će se zadovoljiti pogledom prema dnu Jame.

Pustolovi smatraju da je grčki junak Odisej nakon brodoloma ostao na ovom otoku, koji ga je zadržao svojom prirodnom ljepotom, a špilja nosi naziv upravo po njemu. Sedam ga je godina u toj špilji zatočenog držala nimfa Kalipsa, kći boga Atlanta, sve dok ga, po Zeusovoj naredbi, nije oslobodila.

Mljet je uspio nadmašiti i njezinu ljepotu, no u ovom slučaju na Kalipsinu sreću i pomoć jer je tako vječitog putnika zadržala na otoku.

Brojni stručnjaci ne dvoje da je otok Ogigija iz Homerove Odiseje neupitno Mljet. „Čaroban otok zelenih šuma...“ „Četiri tečahu vrela po redu bistricom vodom, Jedno uz drugo blizu bjehu, al svako na stranu svoju...“

Odiseja V, 70-71

Na Mljetu su četiri izvora vode koja nikad ne presušuju. Detalji opisa odgovaraju od svih otoka Sredozemlja tek – Mljetu.

Kako opise ljepote nerijetko ponajbolje „upijaju“ legende, spomenimo i onu o mladom Rimljaninu prognanom na otok Mljet. Na pristigli upit zabrinutog oca za sina prognanog u nepoznatu zemlju, „Kako ti je na Mljetu, sine?“, dobio je simboličan odgovor. Umjesto pisma, poslana mu je grančica s ptičjim gnijezdom na vrhu, a školjkom na dnu grane. Otac je znao da za sina ne treba brinuti.

Nad njegovim morem kruži sredozemni galeb, najugroženija vrsta galeba na Jadranu, a prelijeću ga i sivi sokol i morski vranac. Priroda Mljeta snažno pulsira i u zelenilu i u plavetnilu Nacionalnog parka.

Biljni svijet

Više je od pedeset strogo zaštićenih biljnih vrsta, među kojima se ističu orhideje s tridesetak vrsta (talijanski kaćun, liburnijska kokica, ljubičasti šiljorep, jesenska zasukica i dr.) te endemi dubrovačka zečina, buhač i mrižica. Biljne vrste postoje i u podmorju Parka, a to su morske cvjetnice oceanski porost (posidonija) i čvorasta morska resa. Posidonija je sredozemni endem koji gradi podmorske livade od velike važnosti za čitav niz životnih zajednica te predstavlja jedno od ekološki najvrednijih i najosjetljivijih staništa Nacionalnog parka Mljet.

Više od 85 % kopnenog dijela Parka prekriveno je šumskim raslinjem, površina se širi zbog sekundarne sukcesije napuštenih poljoprivrednih površina. Dvije trećine šume su degradacijski stadiji zajednice hrasta crnike, a trećinu čini zajednica alepskog bora različite podstojne etaže. Visoke šume crnike nema, ali fragmentarno dolazi panjača starosti stotinjak godina, visine stabala preko 20 m i prsnog promjera preko 30 cm. Makija u kojoj prevladava hrast crnika dobro je očuvana te prelazi u viši stupanj, panjaču. Sastojina hrasta crnike dolazi pretežno na sjevernim izloženostima, a alepskog bora na južnim. Najučestalije vazdazelene listače uz hrast crniku su planika, lemprika, zelenika, tršlja i mirta, od čijeg se pruća izrađuje mljetska vrša, a od ploda radi izvrstan liker. Alepski bor nije izvorna vrsta, izvorne četinjače u Parku su somina i šmrijek.

Životinjski svijet

Kopno i podmorje Nacionalnog parka Mljet iznimno su bogati prirodnim vrijednostima, čije je očuvanje prioritetni cilj upravljanja ovim zaštićenim područjem. U njemu je zabilježeno preko 200 strogo zaštićenih vrsta. Najistaknutiji fenomen su dva duboka zaljeva ispunjena morskom vodom, poznata kao Veliko i Malo jezero. Radi se o jedinstvenom ekosustavu u kojem obitavaju brojne vrste školjkaša, riba, puževa, žarnjaka i drugih morskih organizama. Neke od specifičnosti su guste populacije plemenite periske, iznimno veliki i stari primjerci jakobove kapice te dosad najveća zabilježena kolonija busenastog koralja, endema Sredozemlja, koja se proteže na preko 650 m2 u Velikom jezeru.

Na kopnu je značajna skupina ptica, gdje zbog dominantno šumskih staništa neke zabilježene vrste nisu tipične za naše otoke, poput škanjca osaša, šumske sove te velike ušare. Još jedna značajna vrsta je sivi sokol, koji se gnijezdi na nepristupačnim dijelovima obale. Od morskih ptica, ističu se sredozemni galeb, najugroženija vrsta galeba u Hrvatskoj, te morski vranac.

U brojnim speleološkim objektima na otoku nalazimo veliki broj endema od kojih su neki poznati samo s ovog područja kao npr. puž špiljska mljećanka i izopodni rakušac mljetska bodljikašica. Stanovnici špilja su i šišmiši koji sa svojih desetak vrsta znatno obogaćuju faunu otoka.

Unošenjem malog indijskog mungosa na otok 1910. godine zadan je ozbiljan udarac ekosustavu, a najviše su nastradale zmije. Poskok je istrijebljen, dok je brojnost ostalih vrsta reducirana.

Brojni povjesničari vjeruju da je Homerova Ogigija – Mljet. Upravo se po grčkom junaku jedna od špilja zove Odisejeva špilja, a mnogi će i sam Mljet nazvati Odisejevim otokom.

Benediktinski samostan

Benediktinski samostan na otočiću Sveta Marija, u južnom dijelu mljetskog Velikog jezera, sagrađen je polovicom 12. stoljeća. Benediktinci su najprije na otočiću izgradili samostan, a zatim i crkvu. Crkva je tijekom stoljeća mijenjala izgled pod naletom stilova, renesanse i baroka, ali centralni je dio romanički. Crkva sv. Marije u sklopu samostana jednobrodna je romanička (apulijska) građevina podignuta po uzoru na onu koju su benediktinci imali u Monte Garganu. Današnja je zgrada samostana dvokatna renesansna građevina koju s dvije strane omeđuje dvorište, a glavni trakt, prema dvorištu, ima arkadni hodnik. Na jugoistočnom je uglu izgrađena obrambena kula, pa sve građevine, uključujući i crkvu, čine obrambenu cjelinu. Samostan je također preuređen u renesansi, tako da s crkvom tvori jedinstven sklop.

Povijest samog samostana seže u daleku 1198. godinu kada je papa Inocent III. izdao dokument kojim posvećuje crkvu sv. Marije na istoimenom otoku u Velikom jezeru na Mljetu. Tada su benediktinci ustrojili samostan prema Pravilu sv. Benedikta. Benediktinci su se dugi niz godina uspješno brinuli o otoku i slaveći Boga živjeli u skladu s prirodom. Među benediktincima tog samostana nalazimo mnoga značajna imena poput Mavra Vetranovića Čavčića, najplodnijeg hrvatskog pjesnika svojega doba, i Ignjata Đurđevića, hrvatskog pjesnika i povjesničara. Godine 1345. benediktinci se odriču vlasti na dijelu otoka te Mljet dobiva Statut i Univerziju (općinu) u Babinom Polju koji je formalno bio pripojen Dubrovačkoj Republici 1410. godine. Samostan je nastavio s radom sve do 1809. godine kada se došavši pod Napoleonovu vlast ugasio. Od tada se vlasnici otočića Sveta Marija mijenjaju; samostanskom imovinom upravljala je država preko uprave šuma, a samostan je malo pomalo zanemarivan. Godine 1960. preuređen je u hotel koji je u njemu ostao sve do 1991. godine. Samostan je 1998. godine vraćen Dubrovačkoj biskupiji.

Odisejeva špilja

Najpoznatija otočka legenda je o grčkom junaku Odiseju po kojemu je nazvana i špilja. Odisej, grčki junak čije su lukavstvo i hrabrost okončali desetogodišnji Trojanski rat, vraća se na rodnu Itaku. Na putu kući u nemilosti je Posejdonovoj pa doživljava mnoge neugode i pustolovine od kojih i onu s nimfom Kalipsom čiji je zatočenik bio sedam godina.

Nakon brodoloma, sirena, Scile i Haribde, gubitka svojih drugova, Odisej pluta na dvjema drvenim gredama boreći se s morem, a onda ga deveti dan struje i valovi izbacuju na Ogigiju (Mljet), otok nimfe Kalipse.

Kalipsa, Atlantova kći, ne pušta ga s otoka, obećaje mu besmrtnost i sreću. Lukavi ratnik nije odolio nimfinim čarima, noći provodi u špilji s njom , a kad bi jutrom sunce granulo, izlazi pred špilju i plače za Penelopom, Telemahom, obitelji i svojim domom na Itaki.

Nakon sedam godina Zeus, na Atenin nagovor, šalje Hermesa koji zapovjedi nimfi da oslobodi Odiseja. Ona to učini pa tako Odisej otplovi s otoka na splavi s nešto hrane, vode i vina.

Posejdon, još uvijek ljut na Odiseja jer mu je oslijepio sina, opet podiže oluje koje ga ometaju i usporavaju mu povratak, ali, kao što je poznato, na Itaku će stići baš na vrijeme da spasi obitelj i dom.

Ovo je pojednostavljeno prepričan dio Odiseje, Homerova epa o povratku Odiseja na Itaku, epa s više od 12 000 heksametara koji je nastao u 8. st. pr. Krista.

Tjesnac Sv. Pavla

Ribari na Mljetu i danas vjeruju da je Tjesnac sv. Pavla mjesto kojim treba proći kad se ide na ribanje jer je na tom mjestu sv. Pavao blagoslovio more kad se nakon brodoloma u njemu spasio. Isto se tako govori da je urod ječma i loze u obližnjem polju obilan jer su tamo otočani nahranili iscrpljenoga, izgladnjelog brodolomca. I polje i spomenuti morski tjesnac na jugoistočnoj su punti otoka, tik do, po nevremenu, jedva vidljive podmorske hridi Šepurine za koju je vezana legenda o brodolomu.

U narodu se zna i da je brodolomac preživio ugriz zmije otrovnice dok se smrznut grijao uz vatru koju su otočani naložili da ga spase i ugriju.

O brodolomu sv. Pavla postoje dva različita tumačenja, jer se osim Mljeta Melitom nazivala i Malta, ali većina argumenata govori u prilog činjenici da se brodolom dogodio baš uz obale Mljeta.

„Kako se više dana ne pokazaše ni sunce ni zvijezde i kako je i dalje bjesnila velika oluja, nestajalo je sve više svake nade da se možemo spasiti. (...) Kada je već došla četrnaesta noć otkako smo bili tjerani tamo-amo po Adriji, oko ponoći mornari nazreše da im se primiče neka zemlja. (...) Tek kad se spasismo, doznasmo da se otok zove Melita.“ Dio je ovo iz Djela apostolskih u kojima sveti Luka govori o brodolomu sv. Pavla čiji se brod 59. godine nasukao i razbio negdje u Adriji... Sv. Luka, suputnik sv. Pavla, prvi je i ostavio pisani trag o ovom događaju.