Još početkom 18. stoljeća Eugen od Savoje na svom je posjedu u Bilju izgradio dvorac. Ta ranobarokna građevina prepoznatljiva je i danas po opkopima i kvadratnom dvorištu. Atrakcija je i ladanjska arhitektura lovačkog dvorca u Tikvešu koja je sastavni dio pejzaža središnjeg dijela Baranje.
Taj rezidencijalni objekt, koji su izgradili Habsburgovci, poznato je lovačko središte u europskim razmjerima.
Kopačevo i ribolov
Pisani dokumenti o prilikama u Kopačkom ritu sežu u 1212. godinu, iz čega se zaključuje i da se to područje u proteklih gotovo osam stotina godina neznatno promijenilo. Jednako tako se malo prema flori i fauni mijenjao i odnos ljudi koji su živjeli u ritu i okolici baveći se ribarstvom. Osobit je primjer i selo Kopačevo koje je smješteno uz poplavno područje Kopačkog rita. To je ribarsko selo još od prahistorijskih vremena uvijek napola u vodi, a napola na kopnu. Ribari su među sobom znali govoriti „mršavo govedo, debeli ribar“ (za vrijeme poplava voda se prelije preko rita te stoka ostaje bez pašnjaka, ali zato ribari dobro prolaze te love ribu u velikim količinama). Učestale poplave znatno su utjecale na njihov način života. Stari ribari kažu: u prosjeku su dvije poplave godišnje, prva je u proljeće kada zazeleni drveće (tu poplavu Kopačani zovu „zelena poplava“). Druga poplava je u kolovozu kada voda doseže metlicu trske (u vrijeme kada trska cvjeta). Proljetne su poplave znatno veće.
U zimu 1838. godine velika je ledena poplava nanijela mnogo štete, ali Kopačani među najvećim poplavama najviše spominju onu iz 1876. godine kada je puknuo nasip u blizini. Nova i duboka udubina nastala je od vode na mjestu gdje se to dogodilo, gdje je dubina 20-30 metara. I danas se to mjesto zove Sakadaš. Često se spominju i poplave iz 1926., 1965. i 1972. kada su se vode Dunava i Drave razlile po Kopačevu. Izgradnjom obrambenih nasipa 60-ih godina, najbolje mrijestilište uz Dunav smanjuje se na 1800 hektara. Presušili su fokovi, vode i udubine Kopačeva. Selo se potpuno presušuje te ostaje sa vanjske strane nasipa, a voda je ovdje predstavljala život, sve.
„Nama je rit stvorio sve: hranu, materijal za izradu ribarskih alata i za izgradnju naših kuća“, znao je 70-ih godina reći jedan ribar iz Kopačeva. Bio je u pravu jer je mještanima ovo područje pružilo sve. Ribari su se često hvalili kako su iz samo jednog povlačenja mrežom znali izloviti 1 vagon ribe iz poznatog kopačanskog jezera.
Godine 1895. vlasnik beljskog vlastelinstva, princ Albrecht Habsburg, tužio je Kopačane jer su za vrijeme poplava ribarili u ritskim vodama, a voda se prelila sa njegovog posjeda. „Čija voda, njegova riba, bez obzira gdje se voda razlije“, tvrdio je princ. Izgubio je sud, a to područje i danas mještani nazivaju „parničarska zemlja“.
Već 1942. godine pisalo se o Kopačanima da „knjige čitaju, fino sjeme naručuju“. Budući da se više nisu mogli baviti ribarstvom, povrtlarstvo je bila jedina grana poljoprivrede koja bi uspjela. Kopačani su postali veliki majstori povrtlarstva sve do danas.
„Kako bi očuvali biološku i prirodnu ravnotežu nekog kraja, nije dovoljno samo donositi pravila i zakone. Potrebno je otkriti tradicije i mišljenja vezane uz taj kraj koja su stoljećima utjecala i oblikovala način razmišljanja i način života tih mještana. Samo onaj može istinski poštovati ljepote nekog kraja tko ima spoznaje o borbama i mirenjima mještana sa prirodom kao i njihovim borbama za život“, citat je iz knjige Kopačanski vodeni život, čiji je autor Labadi Karoly.
Materijalna baština
U pitoresknom ravničarskom krajoliku Baranje, u njegovom središnjem dijelu koji je danas obuhvaćen Parkom prirode Kopački rit, nalazi se se romantičarski arhitektonski sklop ladanjske arhitekture Tikveš. Prostorno i kompozicijski, ladanjska arhitektura lovačkog kompleksa Tikveš, sastavni je dio ukupnog pejzaža središnjeg dijela Baranje koju čine stoljetne hrastove šume, močvarna i poplavna područja), te elementi kultiviranog pejzaža, kao što su livade i oranice. Unutar takvog slikovitogi prirodnog krajobraza, koji je odmah bio prepoznat kao bogato lovno područje, grade se rezidencijalni objekti s gospodarskim i pomoćnim građevinama za saskog Kneza Alberta, a poslije prelazi saskom i teschenskom nadvojvodi Karlu. U posjedu obitelji ostaje do 1918. godine.
Sam kompleks dvoraca datira s kraja 19. stoljeća, a izgradili su ga članovi teschenske loze i obitelji Habsburg. Tijekom povijesti dvorci su bili rezidencijalno lovačko središte poznato u europskim i svjetskim razmjerima, ali isključivo zatvorenog tipa za goste dvora i vladare. Poslije međudržavnog razgraničenja u Varsaillesu postaje područje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevine Jugoslavije. Dekretom Ministarstva financija 1920. godine proglašava se državnim lovištem u sastavu državnog dobra Belje. Nakon Drugog svjetskog rata kompleks je nacionaliziran i koristi se isključivo kao rezidencijalno lovačko središte. Predsjednik tadašnje države Josip Broz Tito često je ovdje boravio u lovu sa svojim stranim uzvanicima. Od 1991. godine u vlasništvu je Republike Hrvatske.
U sklopu kompleksa centralni rezidencijalni objekt je dvorac, koji je izgrađen u drugoj polovici 19. stoljeća u duhu romantičarskog historicizma. Podignut je na uzvišenom platou nasipa, kao samostojeća građevina. Dvorac je građen opekom, krovište je pokriveno biber crijepom, a sama pročelja ukrašena su jednostavnim historicističkim uresima. Namještaj pojedinih prostora bio je u skladu s tadašnjim stilom druge polovice 19. stoljeća kada je aktualni stil bio „alt deutsch“ ili „novi rokoko“ u kojem dolazi do imitacije starih stilova u izradi namještaja i opremanju interijera.
O životu obitelji Teschen te općenito o okruženju i prostorima u kojima su boravili doznajemo s fotografija Isabelle Teschen. Kao veliki zaljubljenik u fotografiju Isabella je bilježila ne samo prizore iz života svoje obitelji i njihovih visokih uzvanika, nego je svojim fotografijama dokumentirala i scene koje su prikazivale seoski život i njegove ljude, te s druge strane idilične baranjske pejzaže. Osim bavljenja fotografijom, Isabella je bila i pasionirani lovac.
Sredinom 20. stoljeća uz centralni rezidencijalni objekt, dvorac, izgrađen je još jedan, ali ne u duhu romantičarskog historicizma. Objekt je hodnicima povezan s dvorcem.
Druga reprezentativna građevina rezidencijalnog kompleksa Tikveš je lovački dvorac. Po svojim stilskim karakteristikama, svrstava se u kurije, vile ili lovačke kuće ladanjske arhitekture, koje su se gradile krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Nekoliko varijantnih rješenja ponuđeno je za izgradnju ovog objekta, te je usvojeno rješenje iz 1903. godine, stoga u to vrijeme ili nešto kasnije, datira i izgradnja same građevine. Ladanjska vila nalazi se na blago povišenom terenu, ima drvene rezbarene konstrukcije trijema na katu, drvene rezbarene konzole i stiliziranu drvenu ogradu. Poseban detalj nalazi se na pročelju iznad glavnog ulaza gdje je ucrtana 1926. godina s vodoravnom linijom, koja se prema navodima, odnosi na veliku poplavu i razinu vode koja je te godine poplavila kompleks Tikveš i okolni kraj.
Jedna od značajnijih građevina rezidencijalnog arhitektonskog kompleksa je i mala historicistička kapelica, koja je locirana najjužnije od svih građevina rezidencijalnog karaktera u okviru kompleksa Tikveš. Nasuprot nje nalaze se pomoćne gospodarske zgrade. Kapelica je izgrađena krajem 19. stoljeća u okviru vlastelinstva obitelji Habsburg. Kapelica je po oblikovanju skroman sakralni objekt sa zvonom na preslici. Obnova kapele izvedena je povodom trećeg apostolskog pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj. U kapeli se na spomeničkom stupu nalazi Knjiga apostolskog blagoslova, te su na nju položene ruke Svetog Oca – ona je dar njegova apostolskog blagoslova i spomen na obnovu kapele. Stoga je dobila ime Kapela papinskog blagoslova.
Osim uobičajenih puteva kojima se dolazilo do kompleksa Tikveš do kompleksa se dolazilo i željeznicom (izgrađena je 1905. godine), koja je vodila čak i do pomoćnih građevina.
Građevina izgrađena početkom 20. stoljeća, smještena jugozapadno od dvorca, je bioekološka stanica. Uglavnom je služila za smještaj osoblja kompleksa, a prilikom posjeta državnika kao vojarna za smještaj vojnika stražara, koji su bili u osiguranju. Kopački je rit svojim osebujnim prirodnim bogatstvom kroz povijest privlačio mnoge istaknute znanstvenike i istraživače. Znanstvena su istraživanja otpočela krajem 19. stoljeća istraživanjem faune, a kasnije su se proširila i na druge dijelove ritskog ekosustava. Bioekološka stanica obnovljena je i opremljena 2003. godine i danas ima četiri laboratorija.
Veliki vojskovođa Eugen Savojski
Eugen Savojski – princ, austrijski vojskovođa i državnik – svojim je osebujnim životom i sklonostima obilježio kraj 17. i početak 18. stoljeća. Premda bi ga mnogi ponajprije odredili strategom, Eugen Savojski bio je i matematičar, prirodoslovac i kolekcionar umjetnina. Od 1697. Eugen Savojski vrhovni je zapovjednik austrijske vojske, a poslije i predsjednik Dvorskog ratnog vijeća u Beču. Sudjelovao je u ratnim operacijama oslobađanja od Turaka te je kao istaknuti vojskovođa 1698. godine od cara Leopolda I. primio posjed u Baranji. Car Leopold I. u to je doba oslobođene prostore darivao svojim vojskovođama, saveznicima i zaslužnim uglednicima tako da je o važnosti Eugena od Savoje govorila i činjenica kako mu je car Leopold I. dodijelio najveći baranjski posjed s dvadesetak naselja, koji je uključivao i današnji Kopački rit.
Početkom 18. stoljeća Eugen od Savoje na svom je baranjskom posjedu, u selu Bilju, odlučio izgraditi dvorac, a cijelo vlastelinstvo dobiva ime prema svom upravnom sjedištu smještenom u Bilju ili Belju (mađarski Bellye) te se imenuje – Beljskim vlastelinstvom.
Beljski ranobarokni dvorac Eugena Savojskog i danas je prepoznatljiv po svojim opkopima i unutarnjem kvadratnom dvorištu, a njegov izgled još uvijek prenosi prepoznatljive odlike Baranje iz doba Eugena od Savoje – bogate šume, brojna divljač, rodni vinogradi i oranice.
Temperament Eugena Savojskoga sklonog vojnim pohodima i osvajanjima obilježio je Baranju, ali i susjedni Osijek u kojemu je Eugen od Savoje dovršio započetu izgradnju Tvrđe. Upravo je iz Osijeka odlazio u vojne pohode preko Save i Dunava kao i u čuveni pohod na Sarajevo (1697. godine) koje je zatim osvojio, opljačkao i popalio. Nakon što je napustio opustošeno Sarajevo, vratio se u Osijek, a za njim je krenulo u zbijeg više desetaka tisuća katolika.
Ostao je zapamćen po pobjedama nad Turcima kod Sente (1697.), Petrovaradina (1716.) i Beograda (1717.) koje su označile prekid turskih osvajanja u Europi i zbog kojih je sâm Eugen Savojski zadobio ugled najvećeg vojskovođe svoga doba.
Fotografkinja Isabella von Habsburg
Isabella von Habsburg punim se imenom potpisivala Isabella Hedwig Franziska Natalia princeza od Croÿ-Dülmena, nadvodvotkinja od Österreich-Teschena. Titulu nadvojvotkinje primila je udajom (8. listopada 1878.) za nadvojvodu Friedricha – punim imenom Friedrich Maria Albrecht Wilhelm Karl od Austrije. Isabella i Friedrich često su posjećivali svoj posjed u Tikvešu, kojim danas upravlja Park prirode Kopački rit, a u pratnji su im bili njihovi potomci – osam kćeri i jedan sin kao i ugledni uzvanici. Tako je pod krovom lovačkog dvorca u Tikvešu bio ugošćen velikih broj uglednika onoga doba, a zabilježen je i posjet cara koji je u dvorcu objedovao u društvu župana i drugih kraljevskih dužnosnika. Isabella von Habsburg fotografijom se počela baviti na samom početku zaživljavanja fotografije kao medija. Jedna je od rijetkih žena koja je izlagala na samostalnim izložbama fotografija i primala pozitivne, poticajne kritike.
Fotografije Isabelle von Habsburg svojevrsne su fotografske studije kojima je zabilježen način života Baranje i baranjskih sela. Na preko 200 fotografija (od kojih su neke sačuvane i u Parku prirode Kopački rit) može se dobiti uvid u Baranju s početka dvadesetog stoljeća. Uvid je to u obiteljski život, pejzaže, scene iz lova i ribolova, kao i u studije seoskih radova i običaja te načina izrade veza i tradicijske odjeće. U bogatoj zbirci fotografija nalaze se i fotografije Sofije Chotkováe kao i njezina supruga prijestolonasljednika Franje Ferdinanda – tragičnih žrtava atentata u Sarajevu 28. lipnja 1914. godine. Sofija Chotková – punim imenom Sofija Marija Jozefina Albina – živjela je u požunskom domu Isabelle von Habsburg kao družbenica same nadvojvotkinje Isabelle i kćeri joj Kristine. Ondje ju je upoznao nasljednik austrougarskog prijestolja Franjo Ferdinand (punim imenom Franz Ferdinand Habsburg-Lothringen-d'Este), a njegova ljubavna pisma koja je kriomice slao Sofiji danas su dijelom legende o ljubavi koja se morala tajiti i zbog koje je nasljednik prijestolja morao napismeno potvrditi o odricanju njihovih potomaka na austrougarski tron. Tako je priča o Sofiji, Isabellinoj družbenici i „Pepeljuzi“ iz ne tako davne prošlosti, kao i o njihovim zajedničkim boravljenjima u Tikvešu zabilježena na fotografijama Isabelle von Habsburg koje i danas svjedoče o mondenom životu organiziranom u tikveškom dvorcu.
Osim što je fotografiju razvijala kao medij, Isabella von Habsburg pridonijela je emancipaciji žena u umjetničkom izražavanju, ali i u društvenom djelovanju. Organizirala je humanitarne posjete ranjenim vojnicima, donirala je pomoć potrebitima i organizirala radionice (primjerice, žena vezilja) kao mjesta za tada nova, a danas još uvijek aktualna emancipiranja.
Fotografije Isabelle von Habsburg vrijedna su umjetnička ostavština, dokument o životu Baranje i središnjih dijelova Europe, te su ujedno i izvorišta budućih etnografskih studija.