Nacionalni park Sjeverni Velebit Nacionalni park Sjeverni Velebit

Priča o parku

„Malo je jedan život za Velebit“ – tako u nekoliko riječi ponajbolji poznavatelji planine opisuju raskoš raznolikosti Velebita. Iako ne najviša hrvatska planina, svakako je najpoznatija. Velebit je kralježnica koja spaja sjever i jug Hrvatske. Kao dio nacionalnog ponosa, Velebit je planina opjevana vilinskim moćima i ljepotom. Usjeci planina kao da su okamenjene bore lica ljudi koji su živjeli u planini s njene morske ili kontinentalne strane. Sloboda je njezino glavno obilježje – kažu svjedoci, koji dolazak u planinu nazivaju „povratkom kući“. Nacionalni park Sjeverni Velebit, najmlađi u Hrvatskoj, samo je jedan u niski velebitskih bisera. Poznat odavno, još uvijek ne sasvim otkriven.

Veliki, naizgled goli blokovi stijena s mnoštvom pukotina, teško prohodne šume, maleni i veliki doci, travnate krške doline, jame, ponikve, sniježnice, lokve i škrape. Prostor sjevernog Velebita pravi je mozaik sastavljen od najrazličitijih staništa koja su dom mnogim biljnim, gljivljim i životinjskim vrstama čije smo bogatstvo tek počeli otkrivati. Upravo je ova raznolikost krških oblika, živoga svijeta i krajobraza bila razlogom proglašenja Nacionalnog parka Sjeverni Velebit. Još davne 1930. godine to je na dosad nenadmašen način predočio veliki planinar i zaljubljenik u Velebit dr. Ivan Krajač riječima: „U veličanstvenoj povorci tu su za vječnost sabrana najdostojnija alpinska veličanstva kao nigdje drugdje na Velebitu, u tolikoj množini, a na takvoj visini i na relativno malom prostoru.“

 

Sjeverni Velebit nije posve netaknuta divljina, nego i prostor dubokih ljudskih tragova. Njegovu je krajobrazu poseban pečat utisnuo čovjek. Stvorio je i održavao travnjake i lokve, gradio pastirske „stanove“ i suhozide. Danas nas na to podsjećaju zarasli tradicionalni putovi i ruševine starih građevina. Stvaranjem novih staništa – pašnjaka, lokava i suhozida – čovjek je ujedno omogućio život brojnim biljnim i životinjskim vrstama kojih inače ovdje ne bi bilo. Tako je obogatio biološku raznolikost Nacionalnog parka.

 

Čitav je prostor Nacionalnog parka obilje raznolikosti. Šume, travnjaci, stijenje, točila, vodena staništa... Njihove granice nisu oštre, već se međusobno pretapaju. Zbog te je raznolikosti, iako malen, Nacionalni Park Sjeverni Velebit važan dio ekološke mreže kao područje očuvanja značajno za čak 10 biljnih i životinjskih vrsta i osam različitih tipova staništa – travnjaka, šuma i stijena.

 

Ma kako nam se na prvi pogled činilo nevjerojatnim, kukovi – kamene glave Sjevernog Velebita – kao i čitava planina stvarani su u moru. Područje Nacionalnog parka Sjeverni Velebit izgrađeno je od sedimentnih stijena stvaranih u dugim razdobljima geološke prošlosti, u pradavnom plitkom moru, dubokom svega nekoliko do par desetaka metara. Tu su se taložili karbonatni muljevi, pijesci i komadići skeleta morskih organizama. Stvrdnjavanjem tih taloga nastajale su stotine pa i tisuće metara debele karbonatne naslage današnjeg Velebita.

 

Osamdeset posto površine Nacionalnog parka čine šume. Prirodnih je travnjaka, rudina, vrlo malo, a postojeći su nastali ljudskom rukom zbog ispaše stoke. Prestankom ljudskih aktivnosti ponovno ih polako preuzima šuma, čime nepovratno nestaju brojne biljne i životinjske vrste.

 

Divlje lice Sjevernog Velebita su zvijeri – medvjed, vuk i ris. Ovaj im prostor još uvijek pruža mogućnosti za opstanak, a mnogi će posjetitelji za svoga boravka na planini vidjeti barem tragove njihova prisustva.

 

Ipak, najveće osobitosti i vrijednosti Nacionalnog parka kriju se, većini ljudi nevidljive, ispod nogu posjetitelja. To je sasvim poseban svijet krških podzemnih oblika, a najposebnije od njih su jame – tipični uglavnom vertikalni krški podzemni oblici nastali kemijskim i mehaničkim trošenjem stijena u tektonski razlomljenom terenu. Područje Parka, a osobito strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi, po velikom broju dubokih jama, njih više od 400, među najzanimljivijim je speleološkim lokalitetima svijeta. Unutar Parka otkrivene su i tri jame dublje od 1000 m: jamski sustav Lukina jama–Trojama (-1431 m), Slovačka jama (-1320 m) i jama Velebita (-1026 m).

 

U jamama obitava neobičan živi svijet navikao na stalnu tamu, visoku vlagu i konstantnu temperaturu. Tu žive kukci poput kornjaša, puževi, stonoge, lažištipavci, pauci, rakovi, mnogočetinaši, skokuni, pijavice, školjkaši. Neki od njih endemi su sjevernih Dinarida, a zadnjih godina opisano je i nekoliko vrsta posve novih za znanost. Najpoznatija podzemna vrsta je velebitska pijavica, endem nacionalnog parka, dosad pronađena samo u četiri duboke jame strogog rezervata Hajdučki i Rožanski kukovi.

 

Privilegiju posjetiti i istražiti ovaj fantastični podzemni svijet imaju samo malobrojni. Najveće vrijednosti Parka zauvijek će ostati nevidljive većini.

 

Prirodne vrijednosti Sjevernoga Velebita i dalje se neprestano otkrivaju. U Parku je u zadnjih petnaestak godina otkriveno mnoštvo vrsta po prvi put pronađenih u Hrvatskoj, a opisano je i nekoliko vrsta podzemnih životinja i gljiva potpuno novih za znanost.

 

Sjeverni Velebit, poput svake planine, najbolje se upoznaje pješačeći. Sav uloženi napor, znoj i pokoji žulj utisnut planinarskom cipelom zaboravit će umorni posjetitelj nakon uspona na neki od velebitskih vrhunaca.

 

 

Divlja ljepota! Moguća samo na Velebitu, koji spaja sve ljepote visokog gorja sa ljepotama morskih krajeva, ujedinjuje gorski zrak sa morskim zrakom, veže i združuje visinu sa dubinom.

Dr. Gizele Tarczay, Planinski vestnik, 1926.

 

 

Među najpoznatijim lokalitetima Sjevernog Velebita svakako je zavižansko područje s brojnim vrhovima visine od 1600 do 1676 metara: Veliki Zavižan – najviši vrh Sjevernog Velebita, Zavižanski Pivčevac, Zavižanska kosa, Balinovac, Vučjak. Svaki od njih impresivan je vidikovac.

 

Tu se smjestila i poznata meteorološka postaja koja bilježi sve mirne i burne susrete kontinentalne i mediteranske klime. Od Zavižana je neodvojiva priča njegovih već desetljećima vjernih kroničara. To su članovi obitelji Vukušić koji već tri generacije ovdje obavljaju posao meteoroloških motritelja. Ante Vukušić legendarni je domar planinarskog doma na zavižanskih 1594 metra. Održava meteorološku postaju, ugošćuje planinare i posjetitelje. Iako ponekad od snijega i desetak dana ne može otvoriti vrata, a prođe i 40 da ne vidi čovjeka, ovaj velebitski čovjek ističe kako ne bi mijenjao planinarski za urbani dom.

 

Drugog dana popeli smo se na vrh Vučjaka. Ne znam, da li ima mjesta u našoj domovini, otkud bi pogled na naše more bio ljepši. Modra razina Jadrana obrubljena ljubičasto sivim stijenama blještala je na jutarnjem suncu i gubila se tamo daleko prema italijanskoj strani u prozračnoj maglici. Činilo se kao da otoci, otočići i školjevi plivaju po njoj. Zaboravio sam na sve napore i botaničke termine…

Oto Oppitz, Hrvatski planinar, 1937.

 

 

U neposrednoj blizini planinarskog doma ugnijezdio se među tri zavižanska vrha Velebitski botanički vrt. Osnovan 1967. godine, već gotovo 50 godina vrt je nezaobilazna točka za posjetitelje Parka i mjesto na kojem se može promatrati i učiti o bogatoj raznolikosti velebitskog bilja.

 

U prirodnim biljnim zajednicama područja rezervata, raste već sada veći broj najpoznatijih velebitskih biljaka. Unošenjem novih biljka ne smije se narušiti postojeći sklad u rasporedu biljaka na terenima vrta.

 

Sve biljke vrta davat će izgled posve prirodnog biljnog pokrova, s tom razlikom što će svaka biljka na mjestima optimalnih životnih uvjeta biti označena botaničkim nazivom… tako da će posjetilac lako uočiti kojoj zajednici neka biljka pripada, u kakvoj sredini raste i koje joj je društvo. U planu je da se za nekoliko godina okupi u vrtu čitavo biljno društvo Velebita.

 

Fran Kušan, Senjski zbornik, 1970.

 

 

U potrazi za najljepšim velebitskim mjestima ucrtava se krška dolina Veliki Lubenovac, na samom rubu rezervata Hajdučki i Rožanski kukovi. Ostaci ljetnih stanova, suhozida i šterni sjećaju na dane kada su ovdje, u ljetnim mjesecima, obitavali ljudi jer je to bio prostor ljetnog stočarenja, ali i okupljalište lokalnog stanovništva. Svjedok ljudskog boravka na Lubenovcu je i sačuvana lokva – Lubenovačka ruja.

 

 

Ako kadkod pođete na Velebit, svratite se u ovakovu uvalu. Ovdje priroda daje čovjeku vremena da se sabere. U ljudskim naseljima blago ovog svijeta čovjeka previše apsorbira, a ovdje ćete naći, da su ljiljani odjeveni raskošnije nego zemaljski kraljevi, naći ćete da sunce jednakom nježnošću grije čovjeka, plave leptire, ljiljane i travu.

Dr. Oto Oppitz, Hrvatski planinar, 1937.

 

 

Vršnim dijelom Parka, spajajući područje Zavižana i Alana, vrlo vješto i s tek neznatnim usponima, vijuga poznata Premužićeva staza. Građena u suhozidu još početkom 30-ih godina prošloga stoljeća, protežući se kroz Rožanske kukove, otvorila je put najkrševitijim i najnepristupačnijim dijelovima Parka. Imena nekih kukova su potekla iz naroda – Gromovača, Čepuraš, Varnjača, Crikvena i Vratarski kuk, a neka imena vežu se uz znanstvenike i planinare – Pasarićev kuk, Novotnijev kuk, Poljakov toranj, Krajačev kuk.

 

 

Nepristupačni, nepoznati, osamljeni, neosjetljivi, gordi vječni posrednici između zapadnog mora i istočne zemlje, između dubina i sunca, općeći s vijorima, sa urnebesom gromova, sa divljim bijesom elemenata i sve oživljavajućom moću jarkog sunca – stoje nepomični milijunima vječnog stvaranja.

 

Sada se probijaju do njih ljudi, koji ih zovu svojom domajom, po njihovim hrptovima vijugaju se gorske staze, a kad se bude po njihovu golom kamenom čelu točilo srebro mjeseca, sjedit će na njem gdjekada čovjek uživajući u harmoniji pučine, svemira i zemlje

 

Dr. I. Krajač, Hrvatski planinar, 1930.

 

 

Prolazak Premužićevom stazom je poput posjeta galeriji na otvorenom – staza s lakoćom vodi posjetitelja kroz različite šume, travnjake, i kamenjare, a s nje se odvaja nekoliko uspona na vrhove kukova. Tu je i omiljeno sklonište – Rossijeva koliba, koja ime nosi po jednom od prvih istraživača Velebita, botaničaru Ljudevitu Rossiju.

Ima li posjetitelj samo jedan dan za posjet Sjevernom Velebitu, Premužićeva staza i Rožanski kukovi na najbolji će mu način pokazati svu njegovu raskoš.

 

 

Meni se čini, da se nitko neće potužiti na monotoniju. … počevši od Krajačeve kuće na Zavižanu scenario se neprestano brzo i bitno mijenja. Najprije Zavižanska lijepa panorama, … a onda planinar utone u šumski park i šumski hlad. Iz razmišljanja ga trza komad puta kod manje kamene partije. Neugodne misli izbriše čistinica … Odmah potom pitoma šumica, pa sedlo i zapanjen pogled u krutu Velebitovu gordost. Nakon dva tri kamena ljubak bukov šumarak . Još se čovjek od čuda i ne povraća, a ono se jave škrape, oštaci, i klanci, kao što je i red u takovom Velebitu…

 

Ante Premužić, Hrvatski planinar, 1932.

 

 

U južnom dijelu Parka smjestilo se područje Alana. To je prostor planinskih travnjaka, duliba i padeža iznad kojih su planinski vrhovi. Pogled koji se s Alana pruža na more i otoke ulazi u trajnu memoriju posjetitelja. Vrlo blizu je Mirovo, mjesto koje je također nekoć bilo veliko ljetno planinsko naselje, a danas tamo nalazimo tek ostatke kuća, štala, suhozida i šterni.

 

Velebitska cesta koja preko prijevoja Velik Alan spaja Liku i more, geografski razdvaja sjeverni od srednjeg Velebita.

 

 

I došlo je jutro, jedno od najljepših, što ih ikada vidjeh. Žurnim korakom uspeli smo se na Alan sam, da se divimo krasnoj panorami. Nema toga brijega u Alpama, koji bi nam mogao pružiti takove vidike. Pred nama more u svom božanstvenom miru ljetnog jutra, otoci svi obliveni zlatom, Rab, Lošinj i svi drugi – panorama jedinstvena, koja te ushićuje, koja te uzvisuje, koja zamamljuje.  

 

Pred ovakvim pogledom sve tone, i prošlost i budućnost…

 

Dr. Gizele Tarczay, Planinski Vestnik, 1926.

 

 

Velebit nije kroz povijest bio pusti prostor bez vibracija ljudske svakodnevice. Iako njegova surovost ne ostavlja takav dojam, posjet Štirovači, zelenoj dolini na samom jugu Parka, mijenja predodžbu o planini. Tu se nalazi i izvor pitke vode i potočići koji natapaju livade. Ta živa voda, kao i bogatstvo šuma, vukla je ljeti ljude u planinu. Ovdje je, u srcu šume, još 1866. godine izgrađena pilana čije temelje i danas možemo vidjeti. Nekoć je ovdje ljeti radila i trgovina, a radničke nastambe i danas se koriste. Jednako kao nekoć stanovnicima Velebita, danas je ovaj zeleni i potocima premrežen dio Velebita omiljeno odredište posjetitelja.

 

 

Od svih mjesta što sam ih do sada u našem kršu obišao, najugodnija mi je Štirovača. A više je tomu razloga. Uvalila se na bilu Velebita u visini od 1102 m, a svud oko nje visoke glavice, koje dopiru i do preko 1600 m. Guste šume bjelogorice i crnogorice ukrasuju ono vapneno i dolomitno stijenje, po širokim ponikvama, koje mjestimice prelaze u oveća polja, zeleni se gusta trava, a po njoj pasu sviloruna krda. U gustom hladu jela i omorika čuješ žubor bistre izvir vode, nešto rijetko u ovim krševitim planinama.

 

Dr. Tućan, Planinarski vjesnik, 1919.

 

 

Nacionalni park Sjeverni Velebit ima mnoga lica. Nemoguće ih je upoznati tek za jednoga posjeta. Ali jedan posjet osigurava dolazak za drugi jer ovo je prostor zaljubljenika. Nerijetko ostaje neizreciv u svojoj ljepoti. Ni riječi pred veličanstvenošću prirode. A istodobno, sve neizrecivo u hodu planinom moguće je reći.
Pročitaj više

Parkovna iskazica - informacije o parku

Prirodna baština

Prostor Sjevernog Velebita obilje je raznolikosti krških oblika. Vrelo je bioraznolikosti staništa na kojemu je zabilježeno oko 1500 vrsta biljaka i gljiva. Ekosustav je očuvan i stanište je medvjedu, risu i surom orlu. Ovdje zima traje gotovo sedam mjeseci – područje Zavižana najhladnije je u Hrvatskoj.

Najpoznatiji endem krša, velebitsku degeniju, moguće je vidjeti i u botaničkom vrtu Nacionalnog parka. Ovo je vrijedan speleološki prostor s brojnim jamama, do sada ih je otkriveno oko 400. Veliki se broj nalazi u velebitskim brečama, od kojih je izgrađeno i područje strogog rezervata – Rožanskih i Hajdučkih kukova.

Biljni svijet i gljive

Zbog posebnog položaja Velebita, na njega utječu različite klime, što se ogleda u biljnom svijetu koji ga obrasta. Tako na Velebitu žive biljke iz primorskog, kontinentalnog i planinskog biljnog svijeta. Među biljkama Sjevernog Velebita česte su vrste koje su naseljavale naše krajeve za vrijeme oledbi, razdoblja u kojima je velik dio Zemlje bio pokriven ledom. Kada se led počeo otapati, postalo im je pretoplo, pa su se zadržale samo na vrhovima planina, gdje je klima nalik sjevernoj, odnosno polarnoj. U toj izolaciji svaka se skupina biljaka razvijala neovisno, te su nastale jedinstvene vrste i podvrste – endemi. Velebit je jedan od četiri hrvatska centra endemizma.

 

Do sada je na području Parka zabilježeno više od 950 biljnih vrsta i podvrsta. Mnoge od njih ograničene su, regionalne rasprostranjenosti, a 40-ak je lokalno rasprostranjenih strogih endema.

 

Park je, kao dio ekološke mreže, područje očuvanja značajno za tri biljne vrste (kitajbelov pakujac, planinski kotrljan i skopolijevu gušarku) i sedam različitih stanišnih tipova (karbonatne stijene s vegetacijom pukotina, te po tri tipa šumskih i travnjačkih staništa).

 

Gljive su jedna od najslabije istraženih skupina živih bića u Hrvatskoj. Vrlo su važni članovi ekosustava jer kao razlagači vraćaju hranjive tvari u opticaj. Osim toga, mnoge gljive žive u simbiontskom odnosu s drvenastim biljkama, u kojem gljiva biljci omogućava pristup vodi, mineralnim solima i drugim važnim spojevima, dok biljka gljivi prepušta organske tvari kojima se gljiva hrani.

 

Intenzivnim i sustavnim istraživanjima gljiva u Parku u nekoliko je godina otkriveno oko 420 vrsta. Brojne vrste su po prvi put zabilježene u Hrvatskoj, neke od njih su danas rijetke posvuda u Europi, a neke su potpuno nove za znanost. Mnoge su vrste rijetke i ugrožene, jer ovise o mrtvoj drvnoj masi koja je oskudna u gospodarenim šumama. Kako se u Nacionalnom parku drveće ne siječe, već je šuma prepuštena prirodnim procesima, ona obiluje krupnim drvnim ostacima nastalima umiranjem starih stabala koja nastanjuje vrlo veliki broj gljiva kojih većinom nema u gospodarenim šumama.

Životinjski svijet

Fauna Sjevernog Velebita neobično je zanimljiva i raznolika. Ovdje na relativno malom prostoru žive različite životinjske vrste, a Park obiluje i endemičnim vrstama, karakterističnima samo za ovo područje. O beskralježnjacima Parka još uvijek ima relativno malo podataka i njihova su istraživanja tek na početku. Na području Nacionalnog Parka Sjeverni Velebit dosad je zabilježeno šezdesetak vrsta pauka, tridesetak vrsta kornjaša te oko 150 vrsta danjih i noćnih leptira.

 

Osobito je zanimljiva fauna podzemlja. Intenzivnim biospeleološkim istraživanjima u dvadesetak  speleoloških objekata zabilježeno je više od 30 podzemnih vrsta iz različitih skupina – spužve, puževi, školjkaši, cjevaši, pijavice, paučnjaci (pauci, grinje, lažištipavci), račići, kornjaši, dvokrilci, stonoge… Mnoge su vrste endemične, a otkriveno je i nekoliko vrsta novih za znanost, poput velebitske pijavice, prozirnog pužića i stonoge.

 

U Parku nalazimo tek šest vrsta vodozemaca koji su u Parku malobrojni zbog nedostatka vode, 16 vrsta gmazova, većinom strogo zaštićenih vrsta guštera i zmija, više od sto vrsta ptica i oko 40 vrsta sisavaca, među kojima je reliktni dinarski voluhar – endemska vrsta krša Dinarida.

 

Među pticama je tridesetak vrsta gnjezdarica koje se nalaze na Crvenom popisu ugroženih ptica Hrvatske. Tijekom nedavnih terenskih istraživanja na području Nacionalnog parka zabilježeni su značajni nalazi ugroženih ptica grabljivica koje se nalaze u Dodatku I Direktive o pticama EU i u Crvenoj knjizi ugroženih ptica Hrvatske. To su škanjac osaš, zmijar, patuljasti orao i bjelonokta vjetruša.

 

Važno je istaknuti da su veliki kompleksi očuvanih šuma pogodno stanište za sve tri vrste velikih zvijeri – medvjeda, vuka i risa, pa je Park, kao dio ekološke mreže, područje očuvanja značajno za ove vrste. Njihovo prisustvo na istom prostoru znak je velike očuvanosti ekosustava.

Geologija i speleologija

Nacionalni park Sjeverni Velebit, čija je geološka građa temelj njegova bogatstva i raznolikosti, izrazito je krško područje karakterizirano velikom raščlanjenošću terena. Za stvaranje ovog veličanstvenog krškog reljefa presudne su bile karbonatne stijene, tektonska aktivnost i oborine obogaćene ugljičnim dioksidom koje su otapale karbonate.

 

Najstarije stijene u Parku, starije više od 200 milijuna godina, nastale u razdoblju trijasa, mogu se vidjeti u južnom dijelu Parka, na području Štirovače, gdje je ujedno i jedini stalni površinski izvor u Parku. U razdoblju jure, u mirnom i plitkom moru, taloženjem karbonatnog mulja te ljušturica i skeleta uginulih organizama, nastao je najveći dio karbonatnih stijena, pretežito vapnenaca.

 

No geološki najzanimljivije i najzagonetnije stijene stvarane su u tercijaru, a to su velebitske breče. Zauzimaju više od polovice površine Nacionalnog parka, a nastale su kao posljedica snažne tektonske aktivnosti koja je uzrokovala pojačano razaranje jurskih, krednih i eocenskih karbonatnih naslaga. Važno je spomenuti i da su u velebitskim brečama razvijeni gotovo svi krški oblici.

 

No ispod površine također se nalaze bogati krški oblici nastali proširenjem tektonskih pukotina i šupljina zbog korozijskog i erozijskog djelovanja vode.

 

Najbrojnije su jame – speleološke pojave s vertikalnijim pružanjem kanala – kojih je dosad otkriveno gotovo 400. Veliki broj jama nalazi se upravo u velebitskim brečama, od kojih je izgrađeno i područje strogog rezervata Hajdučki i Rožanski kukovi. Dosad su na tom području otkrivene i dijelom istražene i tri jame dublje od 1000 m – jamski sustav Lukina jama–Trojama (dubine 1431 m, među 20-ak najdubljih u svijetu), Slovačka jama i jama Velebita (prva u svijetu po dužini unutarnje vertikale od 513 m).

 

Park je, kao dio ekološke mreže, područje očuvanja značajno za očuvanje ovog tipa staništa.

Klima

Velebit je prirodna granica između kontinentalne i mediteranske Hrvatske. Iznimno oštri klimatski uvjeti koji vladaju na ovom području utjecali su na prilagodbu velikog broja gljivljih, biljnih i životinjskih vrsta, a oblikovali su i način života ljudi na ovom prostoru.

 

U Nacionalnom parku Sjeverni Velebit smještena je podno vrha Vučjak najviša planinska meteorološka postaja u Hrvatskoj, na 1594 m nadmorske visine. Uspostavljena je 1. listopada 1953. godine, od kada radi bez ijednog dana prekida. Zadnjih pola stoljeća posao meteoroloških motritelja obavljaju članovi obitelji Vukušić iz podgorskoga sela Gornje Klade.

 

Na meteorološkoj postaji Zavižan mjere se i opažaju brojni meteorološki elementi i pojave – temperatura, tlak i relativna vlažnost zraka, smjer i brzina vjetra, količina i tip oborina, sijanje sunca i dr.

 

Zavižan je najsnježnija, najmaglovitija i najvjetrovitija meteorološka postaja, s najnižom temperaturom u Hrvatskoj. Najviša izmjerena temperatura iznosila je +28 °C, a najniža -29 °C.

 

Na području Zavižana snijeg u prosjeku pada od polovice listopada do kraja svibnja, no može pasti u svim mjesecima u godini.

 

U udolinama i ponikvama snijeg se zadržava duže, a u tzv. jamama sniježnicama cijelu godinu. Najviše ga je u veljači i ožujku, kad se njegova visina kreće oko 130 cm. Najveća ikad izmjerena visina snježnog pokrivača iznosila je 322 cm. Na zapusima koji nastaju zbog vjetra ona može biti i znatno veća.

 

Jedna od glavnih klimatskih karakteristika ovog područja je i bura, koja puše s istoka. Najveća izmjerena brzina vjetra iznosila je 136,8 km/h. Na Zavižanu u prosjeku čak 102 dana godišnje puše jak ili olujni vjetar.

 

Tijekom toplog dijela godine česte su grmljavine, a jedan od najviših vrhova u Parku zbog čestih udara gromova dobio je ime Gromovača.

Pročitaj više

Kulturno-povijesna baština

Brojni putevi i ceste upućuju na važnost ovog područja još od rimskih vremena. Mnoge povijesne ceste i danas su u upotrebi. Život stanovnika Velebita obilježile su sezonske migracije.

Žitelji primorske strane planine odlazili su u ljetnim mjesecima u pastirske stanove u planini, što je značilo preživljavanje za stoku, a time i za ljude. Od brojnih pastirskih stanova danas postoje samo ostaci i sačuvan je vrlo mali broj stanova. Migracijski način života stanovništva više ne postoji.

Povijest

Iako su na prostoru Sjevernog Velebita arheološka istraživanja malobrojna i nedostatna, ona potvrđuju da kontinuitet naseljenosti područja Velebita postoji od najstarijih vremena. Osjetno povećanje broja naselja možemo pratiti tijekom željeznog doba (1. tisućljeće prije Krista), kako na susjednim područjima tako i na samim velebitskim padinama. Na primorskim padinama nalazimo gradinska naselja blizu prolaza koji su vodili prema vršnim dijelovima planine, a ponegdje i dalje prema drugoj strani planine.

 

U 1. st. prije Krista ovo područje dolazi pod rimsku vlast i na mjestima starih naselja niču rimski gradovi Senia (Senj), Lopsica (Sveti Juraj), Ortopla (vjerojatno Stinica) i Vegia (Karlobag). Rimljani grade prometnice koje vode preko planine do njihovih naselja u Lici te ovaj prostor s vremenom postaje važno prometno čvorište gdje se križaju putevi prema Italiji i Dalmaciji, ali i prema sjeveru.

 

Iz razdoblja nakon Rimskog Carstva i nakon dolaska Hrvata malo je podataka, ali znamo da su kroz srednji vijek prostorom Velebita gospodarili knezovi Kurjakovići, Frankapani i drugi koji su se uglavnom bavili eksploatacijom šuma koje su bile veliko bogatstvo ovih prostora.

 

U 15. i 16. stoljeću upadima Turaka Velebit postaje poprištem sukoba između Osmanskog Carstva, Venecije i Austro-Ugarske, ali i mjesto zbjega i utočišta. U to doba dolazi i do ponovnog naseljavanja velebitskih podnožja, uglavnom izbjeglicama iz područja koje su Turci osvajali.

 

Prestankom turske opasnosti u 18. i 19. st. Habsburška Monarhija gradi nove prometnice preko velebitskih prijevoja, ali i uzdužne veze među podgorskim naseljima. Povjesničar dr. sc. Boris Olujić s Odsjeka za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta ističe nadalje da su ove nove prometne veze najviše su utjecale na razvoj gradova Senja i Karlobaga. Druga naselja (Stinica, Sv. Juraj, Jablanac) nisu više nikad vratila onaj intenzitet života koji su imala u rimskom ili srednjovjekovnom razdoblju, ali svi su nastavili tisućljetnu praksu života u planini, gradeći i održavajući svoje planinske stanove, koseći košanice, napasajući stoku, obrađujući svaki dostupni komadić obradive zemlje, mijenjajući između sebe ono čime su raspolagali onime što im je nedostajalo.

Život

Stanovnici velebitskog primorja, koje u podnožju Sjevernog Velebita nazivaju Podgorje, od najstarijih su vremena bili upućeni na prostor planine na kojem su živjeli u razdobljima bez snijega. Sâmo Podgorje nije bilo dovoljno izdašno za preživljavanje. Stoga su stanovnici ljeti migrirali na velebitske pašnjake, a u podnožje planine vraćali su se tijekom kasne jeseni i početkom zime s prvim snjegovima noseći zalihe sijena i hrane. Čim bi snijeg počeo kopniti, ponovno se vraćaju zagrljaju surove, ali i darežljive planine. Također se nosi u planinu sve što je rodilo u skromnim podgorskim vrtovima te gnoj u suknenim vrećama.

 

U razdoblju rimske vlasti primorska su središta postala važna i zbog eksploatacije drvnog bogatstva velebitskih šuma te njihova daljeg transporta morem u druge dijelove provincije i Carstva. Gospodarenje drvnim bogatstvom nastavilo se i u srednjem vijeku, a tada se u ovaj prostor doseljavaju i izbjeglice s prostora pod turskom vlašću koji sa sobom nose svoja znanja, predaje, vjerovanja, kulturu. Sve se to isprepleće sa zatečenom predajom minulih tisućljeća, materijalnom ostavštinom uklesanom u velebitske padine. Naravno, nije isključeno da je ostao barem minimalan broj ljudi, direktnih prijenosnika nematerijalne i materijalne baštine.
I nakon kraja sukoba s Turcima ovdje se zadržao tisućljetni način života. S planine se nosi sve što se skupilo tijekom kasnog proljeća, ljeta i jeseni. Tijekom zimskog razdoblja već počinju pripreme za povratak u planinu. Ovakav se način života i selidbe u vršne dijelove Parka na pojedinim lokalitetima zadržao sve do sredine 20. stoljeća. O tome svjedoče ostaci mnoštva pastirskih stanova, suhozida i šterni raštrkanih po čitavom području Parka.
Danas, promatran iz perspektive urbane ugodnosti i tehnoloških pomagala, ovakav nam se način života čini surov i težak. Međutim, tadašnjim stanovnicima Velebita to je bio jedini način opstanka. I za to su bili dobro opremljeni snagom, znanjem i izdržljivošću. U planini i pod planinom nalazili su gotovo sve što im je bilo potrebno. Ono što im je nedostajalo, mijenjali su s onime što su imali. Zato Velebit moramo promatrati kao cjelinu te kao prostor koji povezuje.
Autor: dr. sc. Boris Olujić, Odsjek za povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Pročitaj više
0003caf2-1d00-4e09-9a00-d66ade6a51cc.jpeg Petra Štrbenac - fotografija autora P.Š. Hrvatska 9aaf294d-bd39-4dad-ad83-4be1fe404813.jpeg Damir Kovacic - fotografija autora D.K. Ujedinjeno Kraljevstvo
6bee689d-0e3d-4cd0-b28d-b6dd59250b63.jpeg Damir Kovacic - fotografija autora D.K. Ujedinjeno Kraljevstvo
8b0f1fdc-ee3f-4c17-a8af-7ea4b8a19888.jpeg Ivana Ribić - fotografija autora I.R. Hrvatska
04924dd4-39a9-4a61-8369-ccf5770a5109.jpeg Damir Kovacic - fotografija autora D.K. Ujedinjeno Kraljevstvo
1ca337e8-51a3-4e5a-9711-9d1f6b1b9f0c.jpeg Damir Kovacic - fotografija autora D.K. Ujedinjeno Kraljevstvo
d6910268-8988-4649-a254-e637bc24a8a2.jpeg Damir Kovacic - fotografija autora D.K. Ujedinjeno Kraljevstvo
31997ed4-6963-4d45-b040-fb8ddac7d648.jpeg Ivana Ribić - fotografija autora I.R. Hrvatska
53b13b32-7ba4-4f71-8b8a-93395bf2f3b8.jpeg Damir Kovacic - fotografija autora D.K. Ujedinjeno Kraljevstvo
Osvježi sadržaj
vrh stranice