Park prirode Dinara

Park prirode Dinara obuhvaća dio masiva Dinare u širem smislu (Dinaru, Troglav i Kamešnicu), izvorišni dio i gornji tok rijeke Cetine te krška polja uz Cetinu. Krajobrazno, ovo područje obilježeno je kontrastom visoko-planinskog krškog područja, siromašnog vodom i s često strmim i nepristupačnim liticama, ali i prostranim planinskim pašnjacima, te rijeke Cetine uz čiji tok su se oblikovala vlažna krška polja, plodna i bogata životom.

Krajobrazno najmarkantnija pojava koja obilježava vizuru Dinare su gotovo okomite litice stijena upečatljive slojevitosti. Ovdje nije prisutan velik broj vrsta flore i faune, a pod liticama stijena često se razvijaju sipari ili točila specifičnog flornog sastava, s nekim vrijednim i endemičnim biljnim zajednicama i njihovim predstavnicima.

Očuvanost područja, raznolikost staništa, ali i specifičan položaj pojasa Dinarskog krša u Hrvatskoj, te činjenica da je ovo područje služilo kao refugij mnogim europskim vrstama u vrijeme oledbi, neki su od najvažnijih razloga visokog stupnja biološke raznolikosti i endemičnosti ovog područja. Visok stupanj endemičnosti možda se najbolje očituje u vrstama špiljske faune, od kojih su brojne endemične za područje Dinarida.

Unutar granica Parka prirode Dinara, potpuno ili dijelom svoje površine, nalazi se ukupno 11 područja ekološke mreže Natura 2000 – 2 područja očuvanja značajna za ptice te 9 područja očuvanja značajna za vrste i stanišne tipove.

Zbog krškog karaktera, površinski tokovi na području same Dinare praktički ne postoje. Istovremeno, u podzemlju se nalazi kompleksna mreža tokova koja prikuplja vodu najvećim dijelom u sliv Cetine, te manjim dijelom u sliv Krke.

Biljni i životinjski svijet

Velike količine vode iz zaleđa ponovo izviru na brojnim izvorima podno Dinare te povremeno poplavljuju krška polja na kojima se nalaze vlažna travnjačka i močvarna staništa važna s aspekta bioraznolikosti.

Područje je također bogato endemičnim i ugroženim predstavnicima, a jedan od najznačajnijih je i planinski žutokrug (Vipera ursinii macrops), vrsta endemične zmije Dinarida za koju se smatra da i do 95 % hrvatske populacije dolazi s područja masiva Dinare.

Specifičan način sezonskog stočarenja, gdje ljeti stočari vode stoku na „Izdig“ u više predjele planina te se tamo s njom zadržavaju do dolaska jeseni i prvih snjegova, uvjetovao je nastanak vrijednosti osobitih za ovaj kraj. Uz etnološku i graditeljsku baštinu, autohtone pasmine prilagođene oštrim ekološkim uvjetima, ovdje su nastala i vrijedna antropogeno uvjetovana, doprirodna staništa, u prvom redu pretplaninski i planinski travnjaci. Uz njih, na vršnom području Dinare, nalaze se i planinske rudine nastale sekundarno uslijed potiskivanja klekovine i planinskih šuma, koje unatoč postepenom napuštanju ekstenzivnog stočarstva na Dinari i dalje prekrivaju velike površine, jer je proces zaraštavanja zbog ekoloških uvjeta relativno spor.

Povijest

Iliri su Dinaru smatrali svetim brdom, imenom Troura ili Triget, a današnje ime vjerojatno potječe od ilirskog plemena Dindari, koji su živjeli na njenoj istočnoj strani i koristili ju kao plemensku stočarsku planinu.

U antici planina se zvala Adrian Horos (grčki: „međa Jadrana“) ili Mons Ardio (od lat. arduum: strmina; ardor: žega, pripeka). Najviši vrh Dinarskog masiva, Troglav, nalazi se u susjednoj Bosni i Hercegovini, a naziv je dobio prema slavenskom božanstvu, Trojednom bogu Troglavu, koji objedinjuje Javu (objektivnu zbilju, materijalni svijet), Navu (nevidljiv zagrobni svijet) i Pravu (zakone prema kojima živi dobar čovjek). Istog boga imali su i Kelti.

U zaštiti padina Dinare nastala je prva hrvatska država. Matično područje starohrvatske države od prvih knezova u 9. stoljeću do pogibije posljednjeg kralja narodne dinastije 1093. godine omeđeno je rijekama Cetinom i Zrmanjom. Pod Dinarom su smješteni Knin, Biskupija i Cetina, koji su hrvatskoj arheologiji dali neizmjerno vrijedno arheološko blago, kamenu memoriju bez koje se danas ne da zamisliti hrvatsko srednjovjekovlje. Knin je prijestolnica hrvatskih vladara, a Biskupija sjedište hrvatskog biskupa s pravom glagoljanja od 1040. godine do njenog ukidanja 1493. godine, s ranoromaničkim starohrvatskim crkvama. Pod Dinarom je i naselje Cetina s crkvom Svetoga Spasa iz 9. stoljeća. Sav taj prostor od Zrmanje do Cetine i svi ti lokaliteti temelj su hrvatskog nacionalnog identiteta i presudni su za njegovo definitivno rimokatoličko zapadno opredjeljenje.

U koritu rijeke Cetine i uz njenu obalu nađeno je golemo arheološko blago prošlih civilizacija, kao i brojni tragovi hrvatskog izvornog izgubljenog zavičaja. Istraživanja se na ovom području vrše još od 18. stoljeća te uz rijeku i u njenoj neposrednoj blizini ima oko 800 arheoloških nalazišta. Nalazišta se protežu od mlađeg kamenog doba prije 9000 godina (tragovi naselja uzvodno od triljskog mosta), brončanog doba prije 4000 godina (Bitelić, Radošić, Rumin, Vedrine), neolitika (lokalitet Okruglo na Radošiću, s nalazima kamenih predmeta i alata), preko pretpovijesnih gradina (poput onih na Kosorskoj glavici ili u sojeničkom naselju Dragiš u Otoku), tragovi iz ilirskih vremena (poput bedema Prizida na Gardunu kod Trilja i tragova na lokaciji Gacko-Kulina kod Gale u sinjskom polju), ostatak iz rimskog doba (kao što su tragovi rimske Srebrne ceste, grada rimskih veterana Colonia Claudia Aequum u Čitluku kod Sinja ili tabora slavne VII. Rimske legije kod Trilja), sve do ranokršćanskog predhrvatskog doba (poput ostataka starokršćanske bazilike iz 6./7. stoljeća te jedne od najpoznatijih starohrvatskih crkava – Svetog Spasa kod izvora Cetine iz 9. stoljeća – crkve starije i od hrvatske krunidbene bazilike Blažene Djevice Marije i od Svetog Stjepana, crkve grobnice hrvatskih kraljeva na otoku Jadru iz 10. stoljeća).