Park prirode Velebit Park prirode Velebit

Priča o parku

Velebit je, gledajući iz zraka, gorostasni kameni bedem međaš kopna i mora. Splet krševitih ponikava, grebena, kukova, dolina, hrptova i vrhova koji plijeni bioraznolikošću i ljepotom. Mnogi će, ipak, planinu opisati rječnikom koji nema veze s biologijom, geografijom ili speleologijom. I reći da ih je planina pozvala, i da je to najsnažniji zov koji su doživjeli, a od nijemog je kamena.

Biti na Velebitu znači skočiti preko svoje sjene. Planinu je, naime, nemoguće „osvojiti“. Ona je više od onoga što čovjek svojom fizičkom snagom i sposobnošću može doseći. I oni koji su se popeli na najviše velebitske vrhove znaju reći da su tek na početku puta spoznaje o planini. Za mnoge je upravo Velebit mjesto susreta sa sobom u planini. Istinski doživljaj slobode i suglasja s prirodom. Planina nije samo put od kamena; ona je – put duše.

 

Iako je Velebit raskoš bioraznolikosti, često ćete kao odgovor na pitanje o planini prvo čuti riječi koje pokušavaju pronaći pravi opis za doživljaj planine. Neupitno da je dio tog doživljaja u zajedništvu i prožimanju ljepote biljnog i životinjskog svijeta, vrhova, podzemlja, kulturne i povijesne baštine.

 

Park prirode Velebit najznačajnije je endemsko čvorište flore i kopnene faune u Hrvatskoj. Na Velebitu su zabilježene 1854 biljne svojte, od kojih je 79 endema. Baš zbog toga, prostor se nerijetko naziva i „centrom endemizma“. Njihova su staništa stijene i točila na zapadnoj padini Velebita, špilje i predio uz rijeke Krupu i Zrmanju te planinski travnjaci i pašnjaci.

 

Najpoznatija među endemima svakako je velebitska degenija (Degenia velebitica), ali ljepotom ne zaostaju ni hrvatska sibireja (Sibiraea altaiensis ssp. Croatica), velebitski zvončić (Campanula velebitica), prozorski zvončić (Campanula fenestrellata), kitajbelov jaglac (Primula kitaibeliana) ili velebitski klinčić (Dinthus velebiticus).

 

Prevladavaju šumska staništa. Livade i pašnjaci posebno su važni jer su čuvari biološke raznolikosti. Najviše je bukovih šuma s velikom mrtvom koprivom (Lamio orvalae – Fagetum) i to na područjima ispod 900 metara.

 

Na nadmorskim visinama iznad 800 metara dinarske su bukovo-jelove šume (Omphalodo Fagetum). Iznad 1000 metara primorska je bukova šuma s jasenskom šašikom (Seslerio autumnalis-Fagetum) i raste na kamenim platoima. Od tih visina do vrhova na 1650 metara pretplaninske su šume bukve i gorskog javora (Polystycho lonchitis-Fagetum). To su prostori pod snijegom, gdje je snažni vjetar povio stabla svojom težinom.

 

Velebit je dom velikih zvijeri: mrkog medvjeda (Ursus arctos), vuka (Canis lupus) i risa (Lynx lynx), kao i obitavalište vidre (Lutra lutra).

 

Ornitološki je zavod Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izdvojio ovo područje za uključenje u europsku mrežu Natura 2000 jer čak 18 vrsta ptica zadovoljava stroge kriterije. Tu su gnijezdilišta  vrtne strnadice (Emberiza hortulana), tetrijeba gluhana (Tetrao urogallus), malog ćuka (Glaucidium passerinum, planinskog ćuka (Aegolius funereus) i planinskog djetlića (Dendrocopus leucotos).

 

Park prirode Velebit ima i svoju posebnu, podzemnu priču. Uzbudljivo je zamijeniti danje svjetlo špiljskim, nadzemne pejzaže podzemnima. Cerovačke su špilje najveće u Hrvatskoj. Kompleks se sastoji od 3 špilje, Donje, Srednje i Gornje, a istraženo je 5,5 kilometara.

 

U špiljama vrijedi pravilo „gledaj, ali ne diraj“. Neprocjenjiva i nenadoknadiva šteta nastala bi ako bi se nemarom uništilo sigu koju je priroda izgradila strpljivim konstantnim kapanjem vode tijekom tisuća godina.

 

Čudesno je ući u davni dom špiljskog medvjeda (Ursus spelaeus). Ušli ste u svojevrsni arheološki vremeplov i u trenu pogled na vrhove Velebita i sadašnji trenutak možete zamijeniti putovanjem trideset tisuća godina u prošlost!

 

Špiljski je medvjed bio pravi gorostas. Uspravljen na stražnje noge dosezao je tri metra visine, a nerijetko je težio i tonu. Živio je u ledeno doba, kada je nadzemni svijet Velebita izgledao posvema drukčije: vrhovi su bili okovani ledom, razina mora niža za stotinjak metara. Gdje je danas more, tada je bilo kopno, otoci su bili vrhovi planina, a travnatim velebitskim kanalima pasla su divlja goveda i konji.

 

Po špiljskom je medvjedu ime dobila i jedna špiljska dvorana – Medvjeđa dvorana.

 

Donja špilja, među mještanima zvana Turkaljeva, nalazi se petnaestak metara ispod željeznice. Duljina svih dosad istraženih kanala u Donjoj špilji iznosi preko 4000 m, a duljina turističke staze je oko 700 metara. Na oko 800 metara duljine špilja se dijeli u dva kraka. Jedan se krak pruža prema sjeverozapadu. U tom se kraku nalazi glavno nalazište ostataka špiljskog medvjeda – Medvjeđa dvorana. Drugi se krak pruža prema jugozapadu i predstavlja glavni kanal kojim je tekla voda iz Gračačkog polja u doba kada je špilja imala aktivnu hidrogeološku funkciju ponora.

 

Između Gornje i Donje špilje je Srednja. Duboka je 92 metra, a ukupnja duljina svih kanala je 390 metara. Vrlo je razgranat speleološki objekt.

 

Gornja se špilja nalazi tridesetak metara iznad željezničke pruge. Lokalno ju stanovništvo naziva Kesića špiljom. Istraženo je 1290 metara, a turistička je staza duga 700 metara. I ovdje je pronađeno mnogo kostiju špiljskog medvjeda (Ursus spelaeus) i tragovi kretanja medvjeda u mraku špilje, takozvana „medvjeđa brušenja“.

 

Začudna je ljepota špiljskih dvorana. Jedna je nazvana Dvoranom paleolitskog lovca gdje su pronađeni vrijedni paleoantropološki ostaci ljudskih kostiju i koštanih šiljaka.

 

Stalaktiti, stalagmiti, stupovi, zavjese, saljevi, kaskade i špiljski biseri fascinantni su ukrasi podzemlja koji ne mogu ostaviti ravnodušnim. I kad izađete iz špilje, još dugo ostajete dojmom unutra, u začudnom podzemnom svijetu Parka prirode Velebit.

 

Morski dragulj Parka je uvala Zavratnica. Uvijek na vrhu popisa najljepših uvala Jadrana.

 

Kao da je djelić obale sjevernih mora zalutao u Hrvatsku – Zavratnica oblikom podsjeća na fjord, mada ovdje nikada nije bilo ledenjaka. Bujice su brazdale padine Velebita i jedan takav bujičnjak postglacijalnim dizanjem morske vode naprosto je potopljen. Tako je nastala kršna Zavratnica.

 

Dužina drage je oko 800 metara. Početkom 20. stoljeća izgrađena je gornja staza s vidikovcem, te šetnica uz more. Negdje u to vrijeme Zavratnica postaje skrovito ljetovalište bečke i praške elite.

 

Ova je uvala za mnoge bila otkrićem. Dolazili su poznati umjetnici, znanstvenici, zaljubljenici u Velebit. Među njima i hrvatski književnik Vjenceslav Novak koji je upravo ovdje napisao mnoge stranice hrvatske književnosti. Plavetnilo mora, sivilo velebitskog kamena, oskudno zelenilo i debele sjene stabala na pojedinim dijelovima čudesne su boje privlačnosti Zavratnice.

 

Ni ovo mjesto nije zbog neobjašnjive ljepote umaklo legendi. Ona kaže da se dogodio strašan potres i da su u jednoj noći potonula tri starorimska grada: Ortopla, Cissa i Lopsica. Od potopljenih gradova nastala je Zavratnica.

 

Park prirode Velebit mjesto je gdje se može visoko u oblake i duboko u čudesno podzemlje.

Pročitaj više

Parkovna iskaznica - informacije o parku

Prirodna baština

Park prirode Velebit najveće je i najsloženije zaštićeno područje u Hrvatskoj koje obuhvaća našu najznačajniju planinu. Zbog svoje vrijednosti i značenja za očuvanje biološke raznolikosti planete Park prirode uvršten je u mrežu međunarodnih rezervata biosfere UNESCO-a.

Vrijednost prostora potvrđuju i dva nacionalna parka, Paklenica i Sjeverni Velebit, značajni krajobraz uvala Zavratnica, geomorfološki spomenik Cerovačke špilje, paleonotološki spomenik prirode Velnačka glavica i posebni rezervat šumske vegetacije Štirovača. U raznolikosti biljnog svijeta najpoznatiji je endem velebitska degenija, ali tu su još i velebitski zvončić i hrvatska sibireja. Velebit je dom vuku, medvjedu, risu, divokozi, surom orlu i mnogim drugim životinjskim vrstama.

Velebit kao rezervat biosfere

Park prirode Velebit najveće je i najsloženije zaštićeno područje u Republici Hrvatskoj. Reljefno i vegetacijski obuhvaća najznačajniju planinu Hrvatske, ali i šire Mediterana, koja je zbog svojih prirodnih vrijednosti i značenja za očuvanje biološke raznolikosti planeta 1978. godine uvrštena u mrežu međunarodnih rezervata biosfere UNESCO-a (Man and the Biosphere Programme – MAB).

 

Posebne prirodne vrijednosti potvrđuje i činjenica da se na području Velebita nalaze čak dva nacionalna parka: Nacionalni park Paklenica i Nacionalni park Sjeverni Velebit. U sastavu Parka nalaze se također posebni rezervat šumske vegetacije (Štirovača), geomorfološki spomenik prirode (Cerovačke špilje), značajni krajobraz (uvala Zavratnica), paleontološki spomenik prirode (Velnačka glavica) te više značajnih reljefno-pejzažnih cjelina.

 

 

Što je MAB program?

 

Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO) pokrenula je program Čovjek i biosfera (Man and the Biosphere Programme) još 1970. godine, kao međuvladin znanstveni program koji ističe važnost uspostave ravnoteže između očuvanja bioraznolikosti s jedne strane i razvojnih potreba lokalne zajednice s druge strane.

 

U sklopu ovog programa, 1974. godine počela je uspostava svjetske mreže područja koja predstavljaju glavne ekološke sustave na Zemlji, unutar kojih se štiti genetska raznolikost kao preduvjet biološke raznolikosti, te gdje se provode istraživanja ekoloških sustava, praćenje njihova stanja i edukacija. Pojedina područja ove mreže nazivamo rezervatima biosfere, kao međunarodno priznata područja unutar UNESCO-ova MAB programa koja promoviraju rješenja za skladan odnos između zaštite biološke raznolikosti i njenog održivog korištenja, kroz ispunjavanje tri osnovne funkcije rezervata biosfere:

  • Zaštitna funkcija – doprinose očuvanju krajobraza, ekoloških sustava, vrsta i genetske varijabilnosti.
  • Razvojna funkcija – potiču ekonomski i društveni razvoj koji je sociokulturno i ekološki održiv.
  • Logistička funkcija – osiguravaju podršku istraživanju, praćenju stanja, edukaciji i razmjeni informacija o zaštiti i održivom razvoju na lokalnoj, nacionalnoj i globalnoj razini.
Biljni svijet

Park prirode Velebit zasigurno je najznačajnije florističko područje Hrvatske i jedan je od najvažnijih centara raznolikosti flore Europe. Složeni abiotski i biotski čimbenici u sinergiji sa zbivanjima u daljoj i bližoj geološkoj prošlosti te u novije vrijeme i nazočnošću čovjeka, uzrokom su izuzetnog i međunarodno prepoznatog biološkog bogatstva. Brojni literaturni navodi i obimne herbarske zbirke sabrane na Velebitu nisu još u cijelosti vrednovane tako da je preciznu spoznaju o florističkom bogatstvu teško brojčano izraziti.

 

Prema postojećim podacima na Velebitu su zabilježene 1854 biljne svojte, od kojih je 79 endema. Ovako veliki broj endemskih svojti razlog je što se Velebit često naziva „centrom endemizma“ ovih prostora.

 

Staništa od osobite važnosti za endemične svojte su stijene i točila (na zapadnoj padini Velebita), špilje, rijeke (Krupa i Zrmanja), te planinski travnjaci i pašnjaci. Među endemima Velebita su: velebitska degenija (Degenia velebitica), hrvatska sibireja (Sibiraea altaiensis ssp. Croatica), velebitski zvončić (Campanula velebitica), prozorski zvončić (Campanula fenestrellata), kitajbelov jaglac (Primula kitaibeliana), velebitski klinčić (Dinthus velebiticus).

 

Velebit karakterizira i osebujna stjenjarska flora: ružičasti žednjak (Rhodiola rosea), planinska žutika (Berberis croatica), dvocvjetna ljubica (Viola biflora), okruglolisna kamenika (Saxifraga rotundifolia), osmerolatični drijas (Dryas octopetala), planinski runolist (Leontopodium alpinum) i dr.

 

U cjelini gledano, na Velebitu prevladavaju šumska staništa, a za očuvanje sveukupne biološke raznolikosti vrlo su važne planinske livade i pašnjaci koji ih presijecaju. Najraširenija šumska zajednica brdskog vegetacijskog pojasa, šuma bukve s velikom mrtvom koprivom (Lamio orvalae-Fagetum) rasprostranjena je na područjima ispod 900 metara. Na nadmorskim visinama iznad 800 metara prostiru se dinarske bukovo-jelove šume (Omphalodo-Fagetum). Primorska bukova šuma s jesenskom šašikom (Seslerio autumnalis-Fagetum) rasprostranjena je na kamenitim platoima iznad 1000 m. U područjima nadmorskih visina od 1100 do 1650 metara, koje obilježavaju obilan snijeg, kratko vegetacijsko razdoblje i snažni vjetrovi, razvijene su pretplaninske šume bukve i gorskog javora (Polystycho lonchitis-Fagetum) s karakteristično povijenim stablima, savijenima u donjem dijelu uslijed pritiska dugotrajnog snijega.

 

Glavne krajobrazne značajke najviših predjela su ogoljele krške formacije koje se izmjenjuju sa šumskim dolinama i suhim travnjačkim površinama.

Životinjski svijet

U Parku prirode obitavaju tri vrste velikih zvijeri – smeđi medvjed (Ursus arctos), ris (Lynx lynx) i vuk (Canis lupus), te četiri vrste srednjih zvijeri – divlja mačka (Felis sylvestris), jazavac (Meles meles), čagalj (Canis aureus) i lisica (Vulpes vulpes), a u rijekama Lici i Zrmanji utvrđeno je prisustvo vidre (Lutra lutra). Medvjed je u znatnom broju zastupljen u Parku. Raseljavanjem stanovništva i obnovom vegetacije stvorili su se povoljniji uvjeti za njegov opstanak i na primorskim padinama Velebita. Vuk i ris su ugrožene vrste na IUCN Crvenoj listi i zakonom su zaštićeni. I vuk i medvjed i ris koriste cijelo područje Parka prirode Velebit, a i šire. Prije trideset godina, na Velebit je naseljena divokoza (Rupicapra rupicapra). Od biljojeda, najzastupljeniji su: srna (Capreolus capreolus), zec (Lepus europaeus) i divlja svinja (Sus scrofa), a prisutni su i jelen (Cervus elaphus), muflon (Ovis Aries musimon) i jelen lopatar (Dama dama).

 

Što se tiče sitnih terestričkih kralješnjaka i šišmiša, prema postojećim podacima na području Velebita do danas je zabilježeno:

  • 10 vrsta vodozemaca
  • 26 vrsta gmazova
  • 23 vrste sitnih sisavaca (kukcojeda i glodavaca)
  • 23 vrste šišmiša.

Velebit je kao dio dinarskog krškog područja od iznimne važnosti za vrste podzemnih staništa među kojima nalazimo 23 svojte endemične za Hrvatsku, a dio njih za Velebit.

 

U okviru izrade prijedloga mreže Natura 2000, Ornitološki zavod HAZU izdvojio je Velebit kao ornitološko područje na kojem populacije 18 vrsta ptica zadovoljavaju klasifikacijske kriterije za europsku mrežu Natura 2000.

 

Na Velebitu se nalaze:

  • najvažnije gnjezdilište vrtne strnadice (Emberiza hortulana) (1500–2500 parova)
  • jedno od najvažnijih gnjezdilišta tetrijeba gluhana (Tetrao urogallus) u Hrvatskoj
  • jedno od najvažnijih gnjezdilišta malog ćuka (Glaucidium passerinum) i planinskog ćuka (Aegolius funereus) te planinskog djetlića (Dendrocopus leucotos).

 

Istraživanja faune Velebita nisu ni izdaleka gotova te se svake godine pronalaze i opisuju nove životinje, što se naročito odnosi na podzemnu faunu.

Klima

Planina Velebit od presudnog je značenja u formiranju vremenskih i klimatskih prilika priobalja Hrvatskog primorja i kontinentalnog zaleđa. Razlike koje se javljaju u klimatskim karakteristikama šireg područja, izrazito se ističu već i na različito položenim padinama samog Velebita (Gajić-Čapka, 2003.).

 

Velebit je stoga  glavna razdjelnica između mediteranske i kontinentalne klime zbog čega su vremenske prilike na njemu vrlo promjenjive i nestabilne s čestim ekstremima. Prosjek srednjih godišnjih temperatura zraka na glavnoj meteorološkoj postaji Zavižan (1594 m. n. v.) iznosi 3.5 °C, a snižavanjem visine na svakih 100 metara temperatura raste za 0.7 °C na primorskoj strani, te 0.5 °C na ličkoj strani, tako da je prosječna godišnja temperatura u priobalju 14.8 °C, a u Lici 8.5 °C.

 

U pogledu rasprostranjenosti flore i vegetacije važnu ulogu ima mikroklima, odnosno klima koja vlada na uskom području zbog morfoloških i reljefnih posebnosti terena. Mikroklima ponikava vrlo je zanimljiva zbog pojave temperaturne inverzije, što znači da je na rubu ponikve toplije nego na njezinu dnu, pa je u krškim udubinama vršnog pojasa Velebita rasprostranjena bogata, raznolika, inverzna vegetacija.

 

Cjelokupan planinski prostor Velebita izložen je snažnom utjecaju vjetrova koji nerijetko dostižu orkansku jačinu. Primorska velebitska padina i Podgorje često su izloženi udarima bure (sjeveroistočni vjetar koji puše od Velebita prema Jadranskom moru), čija olujna snaga posebno dolazi do izražaja na planinskim prijevojima, naročito zimi.

 

Za područje parka prirode karakteristična je složenost padalinskih prilika. Prosječna godišnja količina padalina na vršnom dijelu Velebita je iznad 3000 mm , od čega najviše pada na izloženom području južnog Velebita (1200–3000 mm). Količina padalina smanjuje se od jugoistoka prema sjeverozapadu. Više padalina pada na rubnom ličkom prostoru (1884 mm), nego na primorskoj velebitskoj padini (1188 mm). Gotovo 2/3 količine padalina izluči se u zimskoj polovici godine. Moguća su lokalna odstupanja uvjetovana reljefom i visinom.

 

Zbog miješanja različito zagrijanih zračnih masa u graničnom području Velebita između primorja i unutrašnjosti karakteristična je pojava relativno velikog broja dana s maglom (187 dana godišnje) za područje vršnog dijela velebitskog masiva.

 

Na području Velebita vrlo je velik raspon broja dana sa snježnim pokrivačem višim od 30 cm. Na primorskoj padini Velebita gotovo je zanemariv, dok na vršnom području sjevernog Velebita iznosi oko 70 dana godišnje, a na području južnog Velebita, na njegovom najvišem dijelu i preko 100 dana godišnje. Na ličkoj padini Velebita snježni pokrivač može potrajati i 20 do 40 dana.

Pročitaj više

Kulturno-povijesna baština

Naseljavanje i aktivno življenje na Velebitu ostavilo je brojne tragove, danas vrijednu kulturnu baštinu prostora. To su velebitske povijesne ceste poput Karolinske, Terezijanske, Majstorske i Jozefinske koje su i danas u upotrebi. Svjetska posebnost su mirila, kamene oznake mjesta na kojem se spuštao pokojnik na putu do groblja.

Lokalno stanovništvo vjeruje da duša pokojnika ostaje upravo na mirilu. Epigrafski spomenik Pisani kamen svjedoči o dalekosežnoj povijesti života na Velebitu, kao i brojni prapovijesni i antički lokaliteti, gradine, nekropole, stari gradovi, utvrde, mlinovi, kamene šterne i pojila. Posebno su obilježje pastirski stanovi, odnosno njihovi ostaci. To su kamene monolitne kuće u kojima se živjelo u ljetnim mjesecima zbog ispaše stoke.

Kulturna baština

Područje Velebita specifično je po bogatom graditeljskom stvaralaštvu i osebujnosti fundusa ostale materijalne i duhovne kulture stanovništva planinskog prostora. Na umijeće i graditeljsku tradiciju utjecaj šire okoline nije bio od bitnog značenja. Zbog izoliranosti je stanovnik Velebita bio vezan za vlastita iskustva kroz pokoljenja koja su stvorila osebujnu i originalnu arhitekturu narodnog stvaralaštva. Tijekom povijesti, daleko od izvora informacija, ljudi su tako stvarali svoju vlastitu materijalnu kulturu, jednostavnu i prilagođenu glavnom izvoru preživljavanja – stočarstvu (suhozidi, pastirski stanovi).

 

Suhozidi su nastali krčenjem teško obradivih površina i vještim slaganjem kamena na kamen bez dodatnog vezivnog materijala. Suhozidna gradnja nije samo vrijedno kulturno i povijesno blago, nego i stanište različitih vrsta biljaka i životinja.

 

Većina velebitskih stanova građena je iz kamene građe, pravokutnog oblika u tehnici suhozida. Visokogorski stanovi sačinjavali su jednu prostoriju bez prozora, s ognjištem u sredini te potpornim stupom krovišta. Uz njih su dograđeni torovi za stoku.

 

Tradicijska arhitektura na Velebitu ogleda se i u gradnji sakralnih objekata. Naime, većina velebitskih crkava i kapelica građena je poput pastirskog stana, tj. kao jednoprostorni objekt. Njihova je gradnja vezana za bitne trenutke u životu stočara, što se i danas može pratiti kroz postojeće zavjete koji se po tradiciji još ponegdje održavaju na već srušenim crkvenim oltarima.

 

Kao posljedica višestoljetnog naseljavanja i aktivnog življenja na Velebitu ostali su različiti objekti i spomenici koji čine kulturnu baštinu toga prostora: velebitske povijesne ceste (Karolinska, Terezijanska, Majstorska, Jozefinska), mirila, Pisani kamen, te mnoštvo prapovijesnih i antičkih lokaliteta, gradina, nekropola, hidroarheoloških nalaza, starih gradova i utvrda, mlinova i vodenica, kamenih šterni i pojila.

Velebitske povijesne ceste

Velebit je oduvijek spajao priobalje s ličkim zaleđem u jedinstvenu gospodarsku, kulturnu i povijesnu cjelinu. Njegovim je cestama kroz razmjenu dobara kolala raznovrsna roba. U tu je svrhu prometno povezivanje bilo iznimno važno – od antičkih vremena do danas.

 

Radi razvoja gospodarstva, trgovine i prometa, Habsburška Monarhija je u 18. i 19. stoljeću izgradila nekoliko značajnih cesta preko Velebita. Graditelji cesta odlikovali su se iznimnom stručnošću, te je većina tih cesta, uz poneku rekonstrukciju, u uporabi i u današnje vrijeme.

 

Rekonstruirane velebitske ceste u vrijeme svoje gradnje bile su veliki napredak u načinu izvedbe cesta jer je njihov kolnik imao kamenu podlogu, veliko rubno kamenje, masivne potporne zidove, dobru odvodnju kolnika i objekte ispod trupa ceste, a širina im je iznosila od 4 do 6 metara. Kameni tarac bio je potreban da se sačuva kolnik od razornog djelovanja oborinskih voda i jake bure. U protivnom bi kolnik bio razoren u najkraće vrijeme.

 

Zbog dobre očuvanosti i povijesne vrijednosti, neke od ovih cesta su zaštićene kao kulturno dobro Republike Hrvatske.

 

 

Cesta Terezijana

 

Jedna od važnih cesta izgrađenih u prošlosti preko velebitskih prijevoja radi odvijanja trgovinskog prometa između priobalja i unutrašnjosti bila je Terezijana.

 

Terezijana je izgrađena 1786. g. radi boljeg povezivanja tadašnjeg pukovnijskog središta u Gospiću sa slobodnom lukom Karlobag te kako bi zamijenila postojeću Karolinsku cestu kojom se putovalo sve teže zbog njenih oštrih zavoja i strmih dijelova. Nalog za izgradnju nove, modernije ceste dao je tadašnji austrijski car Josip II. Cesta je dobila ime po njegovoj majci, Mariji Tereziji.

 

Gradnja ceste povjerena je graničarskom časniku Filipu Vukasoviću, kasnijem znamenitom graditelju Lujzijanske ceste Karlovac – Rijeka.

 

Terezijana je 2007. g. uvrštena na popis kulturnih dobara Republike Hrvatske.

 

Radi upoznavanja što većeg broja posjetitelja o kulturnoj važnosti Terezijane, Javna ustanova Park prirode Velebit uredila je dio Terezijane kao poučnu stazu. Staza je namijenjena isključivo pješacima, a posebno je zanimljiva zbog prostora kojim prolazi gdje se, u samo 3 km koliko je poučna staza duga, dožive oba lica Velebita u njihovoj punoj ljepoti.

 

 

Premužićeva staza

 

Vršne dijelove sjevernog i srednjeg Velebita, od Zavižana do Baških Oštarija, povezuje 57 km duga planinarska staza. Nazvana je po svom projektantu Anti Premužiću, znamenitom graditelju putova i staza po Velebitu.

 

Izgradnjom staze omogućen je pristup u najnepristupačnije i najljepše dijelove Velebita dotad poznate samo malom broju stanovnika. Gradnja staze trajala je svega 3 godine (1930.–1933.). Radove su izvodili brojni radnici iz velebitskih i podvelebitskih sela.

 

Kako nema velikih uspona, njome mogu proći i ljudi nenavikli na planinarenje. Utočište mogu pronaći u nekoliko planinarskih objekata koji se nalaze u blizini staze.

 

Kvalitetom gradnje i uklopljenošću u prirodni okoliš ova se staza smatra remek-djelom graditeljstva. Upravo zbog toga je 2009. godine uvrštena na popis kulturnih dobara Republike Hrvatske.

 

 

Majstorska cesta

 

Još jedna povijesna velebitska cesta koja je uvrštena na popis kulturnih dobara Republike Hrvatske (2007. godine) je tzv. Majstorska cesta.

 

Kako bi se skratio put do Dalmacije, 1825. g. počela je izgradnja transvelebitske prometnice na relaciji Sveti Rok – Mali Alan – Obrovac. Na toj cesti počela je samostalna djelatnost poznatoga graditelja planinskih cesta i graničarskog časnika Josipa Kajetana Knežića.

 

Gradnja ove 41 km duge prometnice potpuno je završena 1832. godine kada je svečano puštena u promet pod nazivom Majstorska cesta. Naime, način na koji je Knežić proveo trasu po strmoj velebitskoj padini s brojnim serpentinama između klisura i kukova u to je vrijeme predstavljao veliki napredak u cestogradnji. Maksimalni nagib ceste iznosio je do 5,5 % što je u skladu i sa suvremenim propisima za gradnju prometnica. Po toj novoj velebitskoj transverzali, osim trgovačkog, od početka se odvijao i poštanski promet između Beča i Zadra.

 

Cesta prolazi pokraj geomorfološki značajnog lokaliteta Tulovih greda – istaknute skupine okomitih vapnenačkih greda, kukova i tornjeva.

 

Legenda o gradnji Majstorske ceste čuva predaju da je probijana kroz živo stijenje i da su uvjeti gradnje bili izuzetno teški , uzimajući u obzir razvoj tehnike i strojnih pomagala koje su graditelji mogli imati na raspolaganju u tom vremenu.

 

Legenda kaže da su radnici dolazili majoru Knežiću i jadali se kako je cestu nemoguće probiti!

 

– Može li kilo zlata za kilo kamena? – pitao je Knežić.

– Pa… tako bi i moglo! – odgovarali bi graditelji.

I cesta je sagrađena.

 

Tako je bilo prema legendi, no istina je i da je major Knežić pao u nemilost bečkog dvora jer su troškovi izgradnje ceste bili previsoki.

Mirila

Na području Velebita nalazi se više očuvanih skupina mirila. Mirila su vezana za pogrebni običaj stanovništva koje je zbog udaljenosti od župne crkve i groblja svoje mrtve moralo nositi do groblja. Sve su skupine mirila locirane uz puteve kojima se prolazilo do mora i to na pola puta od naselja do groblja.

 

Bez obzira na to što je trebalo prijeći velike udaljenosti što je bilo naporno zbog nošenja mrtvaca, pritom se tijelo preminulog nije smjelo odložiti na zemlju. Nosači su se izmjenjivali kako bi lakše svladali težinu tereta i udaljenost puta. Odmoriti se, počinuti i odložiti mrtvaca na zemlju smjelo se jedino na određenom mjestu – mirilu – prvom stajalištu za počivanje od pokojnikove kuće do groblja. Položeni se mrtvac „izmjerio“ po dužini tijela i mjera bi se zabilježila s dvije kamene ploče, pa se tek nakon pokapanja mrtvaca izrađivalo mirilo.

 

Mirila su za velebitsko stanovništvo bila značajna kao obilježje kulture. Ona su označavala kult prema pokojniku, zato su bila važnija od groblja na kojem je pokopan mrtvac. Nakon pokapanja pokojnik se nije više obilazio niti se dolazilo na groblje sve dok netko opet ne umre. Razlog tome najčešće je bila velika udaljenost planinskih naselja od mjesnog groblja kao i to što se smatralo da je u grobu pokopano „samo tijelo bez duše, koja je ostala na mirilu“.

 

Umjesto toga mirila su označavala spomen na pokojnika, kraj njih se prolazilo, pazilo se na njihov izgled.

 

Ovaj običaj traje do 50-ih godina 20. stoljeća, nakon čega potpuno prestaje.

 

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske u prosincu 2007. godine donijelo je Rješenje kojim se utvrđuje da  posmrtni običaji vezani uz mirila imaju svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra.

 

U blizini Starigrada Paklenice nalaze se dvije poučne staze koje obuhvaćaju ukupno 8 uređenih lokaliteta mirila. Prva je staza udaljena 1 km od centra Starigrada Paklenice, dok se druga nalazi kod sela Ljubotić (skretanje s magistrale kod Tribnja Kruščice).

Pisani kamen (1.–4.st.)

Iznad Kosinjskog Bakovca, u šumi Begovača, kod vrela Begovača, nalazi se Pisani kamen, epigrafski spomenik nastao u razdoblju od 1. do 4. stoljeća. Na kamenoj stijeni nalazi se natpis na latinskom jeziku kojim se japodskom plemenu Ortoplini propisuje pristup do žive vode izvora Begovača od strane plemena Parentini iz kosinjskog područja.

 

Veliki pisani kamen ima sljedeći sadržaj: „EX CONVENTIONE FINIS INTER ORTHOPLINOS ET PARENTINOS ADITUS AD AQUAM VIVAM ORTHOPLINIS D PASSUS LATUS“.

 

Prijevod: „Dogovorom o granici između Ortoplina i Parentina, Ortoplinima je dopušten pristup živoj vodi širine pet stotina koraka“.

Legenda o Kudinom mostu

U selu Golubić, u 19. stoljeću, živio je čovjek imenom Kude. Često je silazio na rijeku Krupu putevima koje su mukotrpno gradili njegovi preci kako bi došli na njive uz samu rijeku Krupu. Na škrtom i golom kamenjaru, Krupa je značila život.

 

Silazio je Kude do rijeke, a gledao je preko rijeke. Na drugoj je obali čuvala ovce lijepa djevojka duge, crne kose. Na tom mjestu Krupa se slijevala u nekoliko ogrlica, da bi se obrušila slapom i onda dalje opet mirno tekla. Tu je Kude izgradio mlin i dok bi se žito mljelo, on je duhom bio na drugoj strani kod lijepe Mande.

 

Sve češće bi pregazio Krupu na slapu skačući s kamena na kamen, a Mande bi zadivljeno i prestrašeno čekala da dođe do nje. Bojala se Mande slapa i nije se usudila prijeći Krupu, a divila se Kudinoj neustrašivosti.

 

Kude je isprosio Mandu čiji je otac pristao na taj brak, ali su trebali pričekati nekoliko godina jer je Mande bila jako mlada i još nije stasala za udaju. Kude se zarekao da će dok čeka Mandu, izgraditi most kako bi svatove i svoju dragu prevezao preko rijeke.

 

Tako je nastalo nevjerojatno djelo ljudskih ruku, most od dvanaest lukova izrađenih od sedrenih blokova i isto toliko kamenih stupova koji spaja obje obale Krupe.

 

Lijepu Mandu zaljubljeni je Kude doveo u Golubić i živjeli su dugo i sretno, a most stoji i danas kao spomenik velikoj ljubavi i ljudskoj upornosti.

Pročitaj više
c991f124-7b34-45c9-8caf-d41cce66f6c0.jpeg Damir Kovacic - fotografija autora D.K. Ujedinjeno Kraljevstvo 833cff6c-6c01-47a0-9e24-21cb3cafe1eb.jpeg Petra Štrbenac - fotografija autora P.Š. Hrvatska
b2926a1a-8d2e-4c08-a042-0564dc2b4c74.jpeg Damir Kovacic - fotografija autora D.K. Ujedinjeno Kraljevstvo
3ca3d90f-dc5b-4942-b71b-8f4e84236db4.jpeg Damir Kovacic - fotografija autora D.K. Ujedinjeno Kraljevstvo
056d6706-7d54-47db-9eec-c7bdd273f324.jpeg Petra Štrbenac - fotografija autora P.Š. Hrvatska
e65633b5-4330-49f9-91f6-bf81792041ca.jpeg Damir Kovacic - fotografija autora D.K. Ujedinjeno Kraljevstvo
b30d61d2-89fc-4b13-8509-ee4276e66564.jpeg Petra Štrbenac - fotografija autora P.Š. Hrvatska
44dc4e81-9daa-4478-9adf-8392a07c0b11.jpeg Ivana Ribić - fotografija autora I.R. Hrvatska
6ff9d375-a7b8-4177-8147-650276533708.jpeg Ivana Ribić - fotografija autora I.R. Hrvatska
Osvježi sadržaj
vrh stranice